Početkom januara 1916. godine, uoči austrougarskih priprema za opšti napad na Crnu Goru, situacija na crnogorskom ratištu bila je veoma nepovoljna.
Poslije napornih marševa kroz vrleti Crne Gore i Albanije, Srpska vojska je uspjela da se prebaci u rejone Skadra i Drača, sem jednog dijela Druge armije. Te srpske jedinice prebacile su se 4. januara u Skadar. Izuzev jednog bataljona i oko pet baterija srpske vojske, crnogorska vojska ostala je sama da se bori sa neuporedivo jačim neprijateljem.
Uoči opšteg napada na Crnu Goru (5. januara), crnogorska vlada i vrhovna komanda morale su odlučiti „ili da se odsudno brani Crna Gora, ili da se njena vojska povuče za srpskom. Crnogorska vojska 1916. nije bila u mogućnosti da brani Crnu Goru. Prema tome, jedino moguće pravilno rješenje bilo je da se njena vojska povuče za srpskom u Albaniju.
Za opšti napad na Crnu Goru Austrougarska je odredila Treću armiju, koja je u sadejstvu sa ratnom flotom iz Boke trebalo da izvede koncentrični napad.
Na sjeveroistočnom frontu neprijatelj je odredio ove jedinice:
1.VIII korpus
–59.divizija: 9. brdska brigada u dolinu rijeke Pećke Bistrice; 10. brdska brigada kod Rožaja; 18. brdska brigada prema planini Kruševici; Svega: 15 bataljona, 257 konjanika i 32 artiljerijska oruđa.
–53. divizija nastupala je sa 17. brdskom brigadom istočno od Bijelog Polja; brigada Švarc prema Mojkovcu. Svega: 11 bataljona, 329 konjanika i 22 artiljerijska oruđa.
–Brigada Hauštajn (pet bataljona, jedan eskadron i četiri baterije) nalazila se kod Novog Pazara.
–57. divizija ( 2. i 6. brdska brigada) kod Đakovice i Prizrena dejstvuje dolinom rijeke Drim prema Skadru i Draču.
U VIII korpusu bilo je: 41 bataljon, 63/4 eskadrona, 28 baterija, dva voda minobacača, 10 tenkovskih četa, odnosno: 34.085 pušaka, 842 konjanika i 104 artiljerijska oružja.
2. 62. divizija
– 205. landšturmska pješadijska brigada, prema Bojnoj njivi i Uloševini, pod komandom generala Rajnela. Svega: šest bataljona, jedan eskadron i dvije baterije.
–209. landšturmska pješadijska brigada, na desnoj obali Tare, kod sela Prošćenje i Levertare, pod komandom pukovnika Špindlera. Svega: pet bataljona, četvrtina eskadrona i dvije brdske baterije.
–Neposredno potčinjeni komandantu 62. divizije: drugi landšturmski bataljon, 1 ѕ graničnih četa, osam baterija.
Srpska vojska se 5. januara 1916.godine nalazila, osim manjih jedinica, na putu od Skadra prema Draču i normalno je bilo očekivati da crnogorska vrhovna komanda manevarskom odbranom povuče svoju vojsku prema Skadru. Naprotiv, ona je naredila odsudnu odbranu na posjednutim položajima u toku otpočinjanja opšte ofanzive austrougarskih snaga radi pokoravanja Crne Gore.
Pred nadirućim neprijateljskim jedinicama prema Mojkovcu ispriječio se lanac planina, koje se nadovezuju jedna na drugu „kao da su željele da i same zaustave horde zavojevača i pomognu svojim domaćinima.“
Kose Bjelasice, preko Medenog guvna, Razvršja i Uloševine, koje se vezuju za ogranke Burena, predstavljale su mojkovačke položaje koji su bili izloženi glavnim snagama neprijatelja i nalazili se na putu njihovog planiranog prolaska prema Kolašinu i Podgorici.
„Osim jednog seoskog puta koji je od Mojkovca preko Uloševine silazio u dolinu Lepešnice i Ljuboviđe i vodio ka Bijelom Polju, i čiji se jedan krak odvajao od Slijepač Mosta prema Šahovićima i Pavinom Polju, teren je bio praktično besputan. Izuzetno loši vremenski uslovi i bespuće sprečavali su veću upotrebu ratne tehnike, a to je, ipak, više odgovaralo Crnogorcima.“
Nasuprot dobro obučenim, sitim i municijom obezbijeđenim neprijateljskim vojnicima, nalazili su se gladni, goli i bosi crnogorski vojnici, sa šakom metaka u džepovima, iznureni stalnim napadima neprijatelja, hladnoćom i glađu. Čekali su veliki boj kao spas.
„Smrt je bila, u odnosu na preživljeno, dar nebeski.“
Svaki zavojevač koji je Crnu Goru mjerio prema geografskoj karti zaboravljao je da je najjače oružje gorštaka – moral, koji je ovoga puta bio uzvišeniji jer je trebalo spasiti bratsku srpsku vojsku, za koju su vezane dotadašnje borbe i pobjede Sandžačke vojske.
(Nastaviće se)
Piše: dr Vukić Ilinčić