Uspješnom razvoju crnogorsko-ruskih odnosa snažan doprinos daje i mitropolit Sava Petrović Njegoš. Braneći tako svoje hramove i svoja prava u Primorju od latinskog nasilja, tj. od onih koji hoće da uzmu i crkve „koje su vazda naše bile”, uz gorku riječ: „nijesmo ni mi đavoli no krsćani”, mitropolit Sava se osjeća odgovornim i za prava i jedinstvo ugrožene Pećke patrijaršije, kojoj je vjekovima pripadala i sama njegova Mitropolija. Tako, kad je konačno poslije velikih nevolja u prvoj polovini 18. vijeka ukinuta Pećka patrijaršija (1766), upravo je njegova „ruka koja predaje u ime svih arhijereja slaveno-serbskih, kao najstarijeg i nikakvoj vlasti podložnog” arhijereja Pećke patrijaršije, postavljanjem na upražnjenu pećku stolicu nekoga ruskoga mitropolita ili Srbina arhimandrita Avakuma, koji se tada nalazio u Rusiji. U cilju održavanja kontakata sa Ruskom crkvom, odnosno sa Svetim Sinodom u Petrovgradu i sa carskom vlašću, i sam je išao u Rusiju, kao i njegov prethodnik vladika Danilo, a slao je i vladiku Vasilija „za posle naše crkovne i za našu siromaštinu”. U njegovo vrijeme je u Crnu Goru dolazio i poslednji patrijarh pećki Vasilije Brkić, poslije svoga bjekstva iz zatočeništva sa Kipra i bjekstva iz Peći, gdje je trebalo da bude ubijen od pećkog paše. On je iz Crne Gore otišao u Rusiju gdje se i upokojio (1770) i bio sahranjen naporedo sa mitropolitom Vasilijem Petrovićem u Lavri Aleksandra Nevskog.
Osim vladike Danila i Save u 18. vijeku, na crnogorsko-ruske odnose posebnog je udjela imao mitropolit Vasilije Petrović Njegoš. Vladika Vasilije, bratučed i saprestolnik Vladike Save, bio je po mnogo čemu dinamičnija i nemirnija ličnost od njega. Kod njega je prisutnija i državotvorna ideja, utemeljena na amanetima „ot vremena stare gospode serbske, a najposlijed od g-dina Ivana Černojeviča”. On se upravlja po pravu i po sudu „svetepočivšijeh kraljevah serbskijeh”. Njegove misije u Rusiju koju je smatrao glavnim spoljnopolitičkim činiocem u istorijskom razvoju Crne Gore, kao i sposobnost da tokom njih na ruskom dvoru stvori sliku o Crnoj Gori „ne onakvu kako je ona stvarno bila već onakvu kakvom je on želio da je vidi”, doprinijele su da interesovanje za nju u krugovima zvanične ruske politike osjetno poraste. Svoju istoriosofsku i državotvornu ideju vladika Vasilije najjasnije izlaže u svojoj „Istoriji o Crnoj Gori”, štampanoj u Moskvi (1754). Nazivajući u njoj sebe „pastirem slavenosrpskoga crnogorskoga naroda”, potpisuje se kao „smjerni mitropolit crnogorski, skenderijski i primorski i trona srpskoga egzarh”. Ima se utisak da on, na osnovu titule „Egzarha srpskoga trona pećkoga” (Ona mu je zapisana i na grobu u Sanktpeterburgu), daje posebno mjesto Crnogorskoj mitropoliji među drugim eparhijama Pećke patrijaršije ne samo u crkvenom smislu nego i u državotvornom. Za njega ona kao da bi trebalo da ima isto značenje sa drevnim titulama „hercoga” i „vojvoda” koje su nosili srpski kraljevi. S druge strane, on je uspio da raširi uvjerenje u Crnoj Gori da se ciljevi narodne borbe mogu ostvariti samo uz pomoć Rusije. Vjerovao da je jedan od načina na koji se to veoma lako može uraditi i taj što bi se carskim ukazom „principat crnogorski” uključio u titulu ruskih careva. No, iako se ta i mnoge druge Vasilijeve zamisli nijesu ostvarile, ipak je on, uz druge činioce, snažno doprinio da se uticaj Rusije i njen značaj za sudbinu Crne Gore u svijesti naroda razvije do kultnih razmjera. Od njega pa nadalje, riječ Rusija u Crnoj Gori nije označavala samo državu, pravoslavnu, moćnu, slovensku, već je naporedo s tim iskazivala i iskonsku, gotovo mitsku nadu Crnogoraca u braću Ruse. Crnogorce je Vasilije uputio da kroz Rusiju izlaze iz svoje političke i duhovne osamljenosti i tako postaju dio nečeg velikog i moćnog, što ih je činilo sigurnim i ulivalo im snagu da istraju u oslobodilačkim borbama. Vladika Vasilije je i prvi od mitropolita Petrovića koji se trudio da i na poetski način izrazi svoje ideje i svoju misao. Pjevajući „Černoj Gori” od Kotora pa do Bara i do Skadra, Ivan-begom oglašenoj, manastirom proslavljenoj, obdarenoj carskim (nemanjićkim) orlom, kome su sada „krila salomljena” a „crkva carska razorena”, Vladika se nada da će Crkva ponovo biti sazidana, Moskovijom ukrašena, da će u orlu perja da podrastu i Crkvi krila opet da podignu.
Zahvaljujući velikom ugledu koji je Rusija uživala u tom vremenu je i bilo moguće da se u godini u kojoj je umro vladika Vasilije u Crnoj Gori pojavi Šćepan Mali i da sebe predstavi za ruskog cara Petra III Fjodoroviča Romanova. Mnogo toga u vezi s njegovim brzim uspjehom, najprije da se nametne Crnogorcima, a onda organizuje upravu u zemlji, ne može objasniti suva istorijska faktografija. Činjenica je da njegovog sedmogodišnjeg upravljanja Crnom Gorom ne bi bilo da tajanstvenost njegove ličnosti kod Crnogoraca nije ostavljala i mogućnost da je on zaista ruski car. Neobičnost vremena Šćepana Maloga i njegovog uspjeha u Crnoj Gori kao lažnog ruskog cara imali su šire implikacije u odnosu na političku situaciju na Balkanu. Ono se, međutim, značajno odrazilo i na crnogorsko-ruske odnose kao i na poziciju novog crnogorskog vladike Petra I Petrovića Njegoša, prema ruskom dvoru.
(Nastaviće se)
PIŠE: Jovan B.Markuš
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.