Piše:dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj
Flearti je iskoristio prethodna iskustva da odredi događaje kojima će se posvetiti u novom filmu, a koji su obuhvatali ono što Nanuk uglavnom radi, ono što nikada nije radio ono što je prestao da radi. Rezultat je bio veoma zapažen, ali su se o filmu Nanuk sa sjevera nastavile beskonačne diskusije. Ali Flaerti nije znao za ono što su radili Pate i Melijes a još manje Dziga Vertov. Bile su mu, isto tako, nepoznate metode filmskog oka, mikroskopa, skrivene kamere i drugi pristupi realnosti. On je imao pred sobom jedan svijet za koji je vjerovao da je dovoljno neobičan, anahroničan, ali i vitalan, sa kojim se vrijedi upoznati i kojeg treba uporediti sa onim u kome i sami živimo. Zato je unaprijed odlučio da to ne bude reportažna storija u kojoj bi se prikazivali prirodne ljepote, čudni i neviđeni pejzaži, folklor i ritual primitivnog života. Tih bizarnosti i efektnih pojedinosti bilo je bezbroj da su mogli da ispune i nekoliko filmova. Ali za Flaertija to nije bilo dovoljno za film koji je zamislio. On će stoga da prikazuje predmete u autentičnoj formi, čuvaće se da ništa ne izvitoperi i da zadrži autohtonost atmosfere, ali će isto tako nastojati da uđe u sam život i da ga sagleda svojom kamerom. Time je on zapravo inagurisao princip kojeg će se kasnije držati mnogi dokumentaristi – predmet mora ostati onakav kakav je, kako bi svojom neposrednošću bio dominantan u samom filmu. Autoru ostaje da ga posmatra, da zavisno od svojih subjektivnih stavova i osjećanja mijenja svoj sopstveni odnos prema materijalu i da time ulazi u strukturu samog kadra. Ako postignemo obostrano dejstvo doći ćemo do prave istine koja će sebi obezbijediti i sa ekrana puni život pa i umjetnički smisao. Već samim tim što autor ulazi u život tako neposredno i pokušava da ga zadrži pred kamerom znači da prema njemu zauzima subjektivan odnos. Nije riječ samo o emocionalnom doživljaju već i o saznanju od koga zavisi smisao filma.
Uz sve njegove male intervencije i korekture prije snimanja, film se zapravo formira na sopstvenim istinama i nijednog se trenutka ne odvaja od ambijenta i junaka čiji život opisuje. Flaerti nije imao potrebe za profesionalnim glumcima već se opredijelio za jednog tipičnog Eskima kakav je Nanuk. Tu je i njegova žena Neila, troje djece i nekoliko anonimnih statista radi atmosfere, ona čisti iznutra igloa prozor koji je od velikog komada leda isklesao Nanuk, kako bi imali svjetlosti u unutrašnjosti. Priroda i čovjek!
Flaerti je uz sve to morao da raščisti ili tačnije precizira odnos prema onom što je predmet etnografije, kako bi mogao lakše da dođe i do željenih simbola a u izvjesnim pasažima filma i do poetskog doživljaja. Cio taj Sjever je simbolično prikazan kao beskrajna bjelina koja se neprestano suprotstavlja čovjeku. Sve je tu na izgled idilično i lijepo ali izuzetno surovo, čak ni biljka ne uspijeva da se održi — a čovjek se prilagođava i neprekidno suprotstavlja kako bi održao svoj život. Tu je borba sa nepoznatom zvijeri koja stalno priređuje neočekivana iznenađenja, prostor u kome se ništa sa sigurnošću ne može predvidjeti i gdje se vrijeme stalno mijenja. Čovjek ne smije da pada u rezignaciju, da pokazuje strah, da se pasivizira, jer bi odmah bio gotov.
Nastaviće se
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.