PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Govor dr Branka Kostića vojnicima i starješinama Vojske Jugoslavije na Obilića Poljani, na Cetinju, povodom proslave Dana Vojske Jugoslavije, 16. jun 2000. godine:
„Gospodo vojnici, podoficiri i oficiri, srećan Vam praznik, Dan Vojske Jugoslavije!
Ovo je prvi javni skup, prva proslava i prvo obilježje u zadnjih osam godina gdje sam s ponosom prihvatio da dođem da vas pozdravim i da vam če-stitam praznik. Imao sam dosta drugih poziva u proteklih osam godina, ali su svi oni imali politički karakter. Ovaj poziv nijesam tako shvatio. Ovaj poziv sam shvatio kao osjećaj moralnog duga i obaveze prema vama, a preko vas i prema svim pripadnicima Vojske Jugoslavije. I to iz više razloga.
Prvi razlog je što sam gord i ponosan na to, što sam makar skromno i u maloj mjeri i vjerovatno mnogo manje nego što su to mnogi očekivali, radom u jednom teškom periodu, kada su nam razbijali državu, ipak uspio da se do kraja ne ostvari namjera koja je od početka bila sračunata na to da se obezglavi i razbije predsjedništvo SFRJ, da JNA ostane bez civilne kolektivne Vrhovne komande i da to ubrza kompletan raspad JNA. A ono što danas predstavlja Vojska Jugoslavije kroz svoj starješinski i vojnički sastav, upravo potiče iz JNA.
Drugi razlog je posebno važan. Gord sam i ponosan što se Vojska Jugoslavije, njeni vojnici i starješine u jednoj, naizgled, bezizglednoj bici, našla u situaciji da, ne razmišljajući o tome što će biti sjutra, stane na branik svoje otadžbine i prkosno, vješto i hrabro se suprotstavi najmoćnijem agresoru koji je ove prostore napadao u njihovoj istoriji. Zbog toga sam ponosan i gord i na Vas i na sve vaše drugove koji danas nijesu tu.
Ne manje važan razlog što sam prihvatio da dođem ovdje jeste što se ova svečanost odvija ovdje na Obilića Poljani. Ja sam Cetinjanin, iako mi to neki ne priznaju. Kao i mnogi drugi Crnogorci, Cetinje i Obilića Poljanu, uz naš gordi Lovćen, doživljavam kao tri najveća simbola nepokora i slobodarske borbe crnogorskog naroda u čitavoj njegovoj dugoj i slavnoj istoriji. Jer, Obilića Poljana je bila mjesto sa kojega se kretalo uvijek kada je trebalo braniti zemlju od nasrtaja sa strane i odbraniti svoju otadžbinu.
Na sreću, ovoga puta se nijesmo okupili da krećemo u boj, već da proslavimo Dan Vojske Jugoslavije. Duboko sam uvjeren da niko od vas, ni pojedinačno, ni zajedno, ni u primisli nema da učini bilo koji korak koji bi doveo do sukoba na ovom prostoru. Bio bi to pokor i iskop za Crnu Goru. Isto tako, duboko vjerujem da ni drugi organi koji se brinu za bezbjednost, ni vlasti u Crnoj Gori neće takav korak napraviti. Vjerujem da bi na svakog pojedinca ili grupu, koji bi započeli sukob u Crnoj Gori, neumitno pala kletva Svetog Petra Cetinjskog. Jer, ako bi se to desilo, onda ne bi bilo više Crnogoraca i Crne Gore. Od toga moramo da se sačuvamo. Vjerujem da i vi tako mislite. Nijedan pojedinac i politička partija, bez obzira da li su na vlasti ili u opoziciji ne zaslužuju, niti smiju biti razlog da dođe do svađe i sukoba između Vojske i policije. Svi moramo biti duboko svjesni da je mnogo kuća u Crnoj Gori iz kojih su rođena braća, jedan u Vojsci, a drugi u policiji. Nijesu oni to uradili iz obijesti, nego ih je na to natjerala gola nužda, da sastave kraj s krajem i da imaju od čega prehraniti porodicu.
Vjerujem u Vas, jer u Vama vidim naslednike naših slavnih predaka sa Vučjeg Dola i Fundine, Bregalnice i Skadra, Neretve i Sutjeske i svih naših bitaka gdje se vodila borba za slobodu, protiv okupatora, da budemo svoji na svome; i brojnih generacija u kojima sam i ja imao dio učešća, koje su, nakon tog krvavog Drugog svjetskog rata, učestvovale u obnovi i izgradnji objekata koje je okupator porušio, na isti način kao što Vojska Jugoslavije danas daje ogroman doprinos obnovi onoga što su nam, svojim varvarskim napadom na našu zemlju, učinili moćnici koji misle da njihova može goreti do zore. Njihova, budite uvjereni, goreće mnogo kraće nego što to i sanjaju. Neće im tu svijeću ugasiti Kina, Rusija, Indija... Tu svijeću će im ugasiti njihovo javno mnjenje, jer će ta javnost zemalja iz kojih su bombe dolazile postati svjesna toga da ako bi se sa takvom politikom nastavilo, to bi bilo strašnije i varvarskije od onoga što smo doživjeli od Hitlera 1941. godine.
Podsjetiću vas na jedan primjer iz naše prošlosti. Kada je silni Mahmut-paša napao Crnu Goru, prvo je izgubio bitku na Martinićima i bio ranjen u toj bitci. Nekoliko mjeseci kasnije, kada je zaliječio rane, sakupio je dvostruko jaču vojsku i uputio se prema Cetinju. I ovoga puta suprotstavio mu se Sveti Petar Cetinjski sa svojim Crnogorcima. Silna je bila Mahmutova vojska. Sveti Petar tada nije vjerovao u pobjedu. Kada je pričešćivao svoje vojnike pred seoskom crkvom u Krusima, pozvao je Crnogorce da se hrabro bore za slobodu i otadžbinu, poručujući im da je Bog sa njima, a vjerovatno je u sebi mislio da im ni Bog ne može pomoći. Ali u toj, naizgled bezizglednoj bici, silni Mahmut-paša ostade bez glave, koju doniješe na Cetinje.
Pozdravljajući Vas još jednom, molim da niko, sa bilo koje strane, ne zloupotrijebi moj dolazak ovdje i ovo što sam Vam rekao, u bilo koje političke svrhe. Povukao sm se iz politike prije osam godina. Radim na Univerzitetu i ovdje sam Vam govorio kao profesor Univerziteta Crne Gore, ali isto tako i kao patriota i rodoljub, rođeni Rvašanin, Riječanin i Cetinjanin. To troje mi je prije svega, pa onda, ovo drugo, gdje sam boravio i radio, Podgorica, Beograd i sve drugo.
Živjeli i srećno!’”
(NASTAVIĆE SE)