Piše: dr Vukić Ilinčić
Ovako je naslovio svoj članak pjesnik i novinar „Pobjede” Jovan Dujović, 18.4.1968. godine, u vezi prenosa posmrtnih ostatak Mila Radunovića iz Srbije. Sudbina mrtvog pukovnika Mila Radunovića, zahvaljujući njegovim bratstvenicima i plemenicima iz Lješanske nahije bila je drugačija od sudbine Božidara Žugića. Poslednju želju, koju je najvjerovatnije mnogo puta izgovorio, jer je smrti u oči gledao bezbroj puta, ispoštovale su mu tadašnje i savezne i republičke komunističke vlasti. Njegov amanet glasi: „U slučaju moje smrti, molim, da mi se posmrtni ostaci obavezno prenesu u zavičaj kod mojih predaka: među braćom Radunovićima. Neka to bude moja poslednja želja, Milo”.
Posmrtni ostaci pukovnika Mila Radunovića iz Sokobanje svečano su ispraćeni do Beograda, gdje su s pijetetetom dočekani. Na ispraćaju iz glavnog grada, od Mila se oprostio advokat dr Jovan A. Vukčević, koji je, između ostalog, rekao: „...On je ponikao u ljutoj sirotinji, na golom kamenu i od svojih najranijih dana napajao se čojstvom i junaštvom. Rastao je za slobodu, borio se za slobodu i pao za slobodu.Takav čovjek i nije mogao drukčije završiti svoj burni život. Za njega bi bilo neprilično da, na ma koji drugi način pane, osim na način dostojan junaka i viteza, potomka krvave Radunove kule, bratstvenika glasovite kuće Radunovića i lješanskog plemenika. Naglašavam sa osobitom čašću i ponosom i zbog toga što se zaista ponosim da od te krvi ima nešto i u žilama mojim i moje braće, mojih predaka... Pukovnik Radunović je jedan od onih talentovanih mladih ljudi, koji se školovao za vojnika i branitelja zemlje i naroda u bratskoj zemlji Srbiji... a pukovnika Radunovića zna svaki kamen zemlje Srbije, zna ga svako njeno bojište. Nije bilo nijednog junačkog poklika ni juriša ni u jednom ratu koji je ova nama bratska i draga zemlja vodila, a da se nije gromko čuo glas Mila Radunovića... Pa, zar bi mogao drugačije da postupi čovjek, koji je odrastao na legendi Gorskog vijenca!?...“
Posmrtni ostaci pukovnika Mila Radunovića su uz sve vojne počasti dočekani u tadašnjem Titogradu, 21. aprila 1968. godine, od strane više od dvije hiljade građana.U ime udruženja boraca od Radunovića se oprostio Puniša Radulović, a nakon toga duga povorka je sa vojnim orkestrom na čelu krenula Nemanjinom obalom i Lenjinovim bulevarom. U Progonovićima je bio veličanstven doček nekoliko hiljada ljudi iz mnogih mjesta Crne Gore. U ime mještana od Mila se oprostio Luka Vukčević, a u ime ratnih drugova sa Solunskog fronta i Kajmakčalana penzionisani general-major Đoko Mirašević.
U svom dugom i nadahnutom govoru, Đoko Mirašević je istakao da je Milo Radunović „vaspitavan u najmlađim danima svoga života na bezbrojim primjerima čojstva i junaštva svojih predaka, oca Đura učitelja, djeda Rista Agina, crnogorskog perjanika i bezbroj drugih znanih i neznanih junaka kuće Radunovića... pao je na čelu onih boraca s kojima je uz teške i krvave borbe i branio Srbiju i Crnu Goru od agresora i porobljivača na Ceru, Gučevu, Rudniku, na Drini, Savi, Kolubari... Tu nijesu iznesene sve glavne vrline zbog kojih socijalističko naše društvo, Savez boraca i ostale organizacije i naša Narodna armija, njegovi drugovi i prijatelji danas prate posmrtne ostatke...Herojsko držanje i visoka odlikovanja su vrijedna ako ih nosilac dostojno nosi u svim prilikama i momentima, kao što je to radio Milo Radunović...”
Članke, govore i prepisku u vezi s prenosom posmrtnih ostataka Mila Radunovića u Progonoviće, kao i fotografije – bratstvo Radunovića je objedinilo u jedan spomen-album i poklonilo Muzeju grada Podgorice. Kao zaposleni u Muzeju, jedno vrijeme sam taj spomen-album sa ushićenjem iščitavao i s pijetetom čuvao.(kraj)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.