Piše: Dr Radoslav T. Stanišić filmski i TV reditelj
Iako su prve dvije decenije razvoja filma bile posvećene stvaranju prozora u svijet limijerovskog tipa, dokumentarni ili izmišljeni materijali ispričani na emocionalno dirljiv način sa namjerom da se stvori potpuna iluzija u kojoj se zaboravlja da se gleda film, Kaligari se vraća na princip Meliesa koji neprestano koristi stilizovane, magične teatarske efekte što karikiraju stvarnost.
Nije slučajno što su se prvi ekspresionistički filmovi, kao što je „Praški student” (1913) Stelana Rijea, pojavili u trenutku velikih operetskih trijumfa Ernesta Ljubiča i militarističkih filmskih pretenzija generala Ludendorfa. Film je stavljen u službu rata i dodijeljena mu je moć sa kojom se ozbiljno računalo u nacionalnom naoružanju.
Kabinet doktora Kaligarija slovi za kamen temeljac talasa onih bizarnih, fantastičnih filmova snimanih u Njemačkoj dvadesetih godina XX vijeka, a koji su se proizvoljno dovodili u vezu sa ekspresionističkim pokretom u umjetnosti.
Umjetnička samostalnost, prema tome, mogla je da se brani jedino negiranjem ovakve slike stvarnosti, kao njenog neistinitog lika. Ali, drugačija ili prava istina, nije mogla otvoreno i vizuelno da se afirmiše — to bi značilo izigravanje državnih interesa. Iz te perspektive, svaki protest se nužno završavao iznalaženjem takvih umjetničkih sredstava, kojima bi se najbezbjednije i najdoslednije prikazalo naličje te prijeteće realnosti. Stilski, ti poduhvati su se mogli čak izjednačiti sa psihoanalizom stvarnosti. Samo, može li se stvarnost svesti na psihološki pojam koji u svojim reprodukcijama ne podliježe kontroli razuma? Iz djela „Homunkulus” Ota Riperta i „Kabinet doktora Kaligarija” Roberta Vinea može se, bez teškoća, zaključiti da reditelji u nedostatku novih i snažnijih ideja ipak ostaju u domenu izvjesnog šematizma — ako se stvarnost ne može prihvatiti, može se izoblačiti!
Kao idealan primjer filmskog ekspresionizma, Vineovo djelo u tom pogledu pruža najiscrpnija objašnjenja. Zločini, koje slijepo izvršava somnambul Cezario po naređenjima svog poremećenog gospodara i hipnotizera Kaligarija, nisu nikakva perverzna ekscentričnost. Neposredno su vezani, prema reditelju, za ona psihološka raspoloženja koja nastaju u podsvijesti prilikom sukobljavanja sa realnošću. Ma kako vješto bili proklamovani njegovi ciljevi, rat predstavlja uvijek smrt za čovjeka i zato moramo osjetiti izvjesnu odvratnost prema tom činu. Naravno, postoje i mnoga druga objašnjenja, prvenstveno sociološke prirode, ali nijedno od njih nije u stanju da ubijedi gledalište da su ova užasna i monstruozna snoviđenja neposredni odgovor na suštinska pitanja života i vremena.
Efekat se mjeri plastičnošću, ali u jednom drugačijem smislu nego što smo navikli.
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.