B
ivši predsjednik Izvršnog odbora Sindikata Kombinata aluminijuma, Radovan Tošković, koji je predsjednik OO Radničke partije Podgorica, smatra da vlast mora da objasni građanima u šta je konkretno utrošeno 135 miliona eura palih garancija, koje su iz budžeta plaćene za kredite toj kompaniji, jer je fabrika, po njegovim riječima, u svim prethodnim godinama morala da posluje pozitivno.
Državna revizorska institucija je početkom 2013. godine objavila reviziju izdatih garancija u 2009. i 2010. godini u iznosu od preko deset miliona. DRI je konstatovala da je Vlada dala garancije za 135 miliona eura za kredite KAP-a, bez odgovarajućih kontragarancija. Iz budžeta je, na teret građana, isplaćeno 125 miliona eura za kredite kod Dojče, VT i OTP banke.
– Kombinat aluminijuma je uvijek bio rentabilna firma, zbog cijene tone aluminijuma. I kada je ruski CEAK ušao u KAP, sklopljen je ugovor po kom cijena tone aluminijuma nije smjela da bude manja od 1,5 hiljada eura po toni. Najveći rashod u proizvodnji aluminijuma je električna energija, a za jednu tonu aluminijuma troši se oko 457 eura struje, odnosno trećinu cijene prodajne tone aluminjuma čini struja. Na godišnjem nivou za proizvodnju 120 hiljada tona aluminijuma trošilo se oko 120 miliona eura struje. Pri tome ne smije da se zaboravi da se cijena tone aluminijuma nije kretala uvijek oko 1,5 hiljada eura, već je dostizala i 2,5, 3,5, pa i 4,5 hiljada, pa je jasno da se radilo o ogromnoj zaradi, jer je od prodaje 120 hiljada tona, po najmanjoj cijeni od 1,5 hiljada za tonu aluminijuma, KAP morao da zaradi 180 miliona eura, ali do danas se nije saznalo na koje je adrese odlazio taj novac – kazao je Tošković.
Po riječima Toškovića, KAP prije dolaska Rusa nije imao subvencije za struju, već se, kako je istakao, govorilo o manjim gubicima u poslovanju koji nikada nijesu predstavljeni i pojašnjeni javnosti.
– Kad su Rusi 2006. godine došli u KAP, tona aluminijuma je koštala 3,6 hiljada eura, a fabrika je tada proizvodila oko 124 hiljade tona godišnje. Jasno je da su zaradili ogroman novac, ali je i pored toga država davala subvencije i garantovala za kredite – rekao je on.
Tošković je istakao da je, prema podacima do kojih je došao, u periodu od 1. januara do 30. aprila 2006. godine, za sirovine koje se koriste u proizvodnji aluminijuma na mjesečnom nivou trošeno 11,13 miliona eura, odnosno ukupno 44,52 miliona eura za četiri mjeseca. Od tog iznosa mjesečni trošak za električnu energiju iznosio je 4,56 miliona, odnosno 18,27 miliona za četiri mjeseca. Pored struje, najskuplja sirovina u proizvodnji je mazut, koji je na mjesečnom nivou koštao 2,26 miliona, odnosno devet miliona za četiri mjeseca. Pečene anode su mjesečno koštale 1,96 miliona, odnosno 18,27 miliona za četiri mjeseca, dok je boksit koštao 1,1 milion, odnosno 4,62 za period od januara do aprila 2006. godine. Istovremeno je u KAP-u radilo ukupno 2,3 hiljade radnika, a ukupne bruto obaveze poslodavca prema njima, na mjesečnom nivou su iznosile 2,3 miliona eura.
Ulaganja u KAP su, smatra, diskutabilna tema.
– Prema informacijama sindikata i radnika, nije se ulagalo ništa u opremu, a tehničko tehnološke linije su ostale onakve kakve su i bile prvog dana kada je fabrika počela sa radom, prije 46 godina. Diskutabilne su i subvencije koje je dobijao KAP, kao i u šta je uloženo 135 milioina eura kredita, za koje je KAP-u garantovala Vlada. Koja stručna komisija je proračunala šta treba da se uloži u KAP u vrijednosti tolikog novca. Činjenica je da je taj novac dat, ali se ne zna ko je taj novac uzeo i na čije je račune otišao, jer fabrika Glinice i dalje ne radi, prerađivački kapaciteti u čijem su sastavu bili Prerada, Kovačnica, Valjaonica i dalje ne rade. Krečana u Spužu, koja je proizvodila sirovinu neophodnu za KAP, takođe ne radi, kao ni fabrika aluminijskih felmi u Kučima. Dakle, novac je uložen u propast KAP-a, u kojem, od 584 ćelija koliko je nekada radilo, sada radi svega 200 – naveo je on ističući da je to rezultat privatizacije, odnosno ulaska komapnije Uniprom, Veselina Pejovića u tu fabriku.
Razultati privatizacije KAP-a su, tvrdi on, pogubni.
– Prije privatiazcije KAP je imao 5,6 hiljada radnika, sa mogućnošću da se taj broj u sezoni poveća za između 200 i 300 radnika, a sada je taj broj sveden na 400 radnika. Proizvodnja je svedena na 30 hiljada tona aluminijuma godišnje, sa 120 hiljada tona aluminijuma na godišnjem nivou. Cilj privatizacije nije ništa drugo nego postepeno uništenje KAP-a u fazama, a to izodi aktuelana vlast, koja bi trebalo da saopšti da li se to radi iz neznanja ili po nečijem nalogu – zaključio je on.
J.V.
Nova fabrika bila bi jeftinija
Tošković tvrdi da je od novca kojim je država subvencionisala struju koju je trošio KAP, kao i garancija koje su izdate tom preduzeću, mogla da se napravi nova fabrika, koja bi sa novom tehnologijom koštala oko 260 miliona eura.
Za njega su sumnjiva i izdvajanja za amortizaciju u KAP- u, koja su na godišnjem nivou iznosila 11 miliona eura.
– Amortizacija se po pravilu izdvaja na poseban račun i mora se analitički prikazati zašta su utrošena ta sredstva. Međutim, amortizacija je stalno prikazivana kao gubitak KAP-a, pri čemu se ne zna gdje su završila i ta sredstva, iako se tako radilo decenijama, pri čemu niko snosio odgovornost – rekao je on.
Tošković je naglasio da su u troškove KAP-a prikazivani i rezervni djelovi i sirovine, mimo amortizacije, pa smatra da je dvaput prikazivano isto. Naglasio je i da se ne zna ni gdje je završilo 20 miliona eura, koliko su Rusi izdvojili za sanaciju bazena crvenog mulja, koji nikada nijesu sanirani, već su bili i ostali ekološka mrlja Crne Gore.