Imajući u vidu cijene ležaljki, hrane, smještaja četvoročlana porodica, s obzirom da je prosječna mjesečna plata u Crnoj Gori manja od 500 eura, ne može priuštiti odlazak na more više od dva puta mjesečno.
Po tradiciji najjeftiniji plažni mobilijar, hrana, smještaj i cijene po hotelima i restoranima su u Sutomoru,dok je Budva, koja važi za metropolu turizma,najskuplja. Za dan u Sutomoru, prosječnoj familiji treba oko 50, a u Budvi preko sto eura. Imajući u vidu da je prosječna plata manja od 500 eura, a potrošačka korpa 805 eura,građani teško da mogu sebi priuštiti česte odlaske na more imajući u vidu da to iziskuje novac za gorivo, dva obroka, piće, plažni mobilijar, novac za parking i slično.
Dok se u Sutomoru dvije ležaljke mogu naći i za šest eura,na budvanskim plažama se ne mogu naći ispod 12 do 15 eura. Na pojedinim plažama kao, na primjer, na Kraljičinoj plaži u Miločeru dvije ležaljke koštaju 75 eura, dok na Dukljanskim vrtovima dvije ležaljke, sa bokalom limunade i tanjirom voća, koštaju čak sto eura. Na oba mjesta je korišćenje plažnog mobilijara obavezno. Takođe, ručak za četvoročlanu porodicu u budvanskim restoranima gotovo ne može biti ispod 50 eura,dok se u drugim gradovima,naroičito Baru i Sutomoru, može proći i sa 20. Međutim, žalbe turista se nerijetko odnose i na cijenu parkinga. Sat vremena parkinga u Budvi košta od eura do dva, dok se cijeli dan u Baru i Sutomoru plaća od tri do šest eura.
Prema riječima turiste iz Kragujevca Irine Lokić,ono što najviše iznenađuje na primorju je velika razlika u cijenama između dva grada.
- Činjenica je da Budva nema ništa da ponudi što nema u drugim gradovima. Možda je jedino tamo ljepše, jer je mirnije, nema na plažama puno gužve kao u ostalim gradovima. Nema puno toga što turisti mogu da vide, zato su nejasne tolike razlike u cijeni u gradovima. Parking i plažni mobilijar smo u Baru platili za cijeli dan 13 eura, dok za ležaljke i parking u Budvi, ako imamo sreće platimo najmanje 30 eura – rekla je ona.
Član Izvršnog odbora Demosa Vladislav Dajković istakao je da cijene na primorju nijesu prilagođene primanjima naših građana.
- Dovoljno je samo jednom poći do bilo kog primorskog grada, platiti ležaljku, parking, piće ili obrok na bilo kojoj plaži, da bi se stekao uvid u drastičan jaz između prosječnih primanja crnogorskih građana i cijena u našim turističkim mjestima – rekao je on.
Dajković naglašava da sve i da je standard u Crnoj Gori daleko veći, odnosno da su primanja blizu evropskog standarda, čak i u tom slučaju bi bilo pitanje kako poći na more, uzevši u obzir bezobrazno visoke cijene, recimo u našoj metropoli turizma – Budvi.
- Cijene u tom gradu gotovo da su postale fenomen vrijedan izučavanja. Kako očekivati ‘’više turista nego lani’’ ukoliko je sat vremena parkinga dva eura, ležaljke od 15 do 100 eura, voda u kafiću 4 eura, kilometar u taksiju ,ukoliko imate sreće da vas ne pokradu 3 eura, a smještaj minimum 50 eura za noć? Trgovci u Budvi koji pravdaju visoke cijene floskulom da svaka roba ima svoga kupca, čini se da ne uviđaju prazne šankove, poluprazne ležaljke, te sve više ljudi koji se odlučuju na prehranu u sopstvenoj režiji. Ipak, htjeli to da priznaju ili ne, gro budvanskih turista ne čine stranci visoke platežne moći, već upravo Podgoričani, i to uglavnom vikendom – rekao je on.
On kaže da što se tiče situacije u drugim gradovima, ona je malo povoljnija, pogotovo u Sutomoru i Baru.
- Ipak, budući da se sezona svake godine skrati za dan, dva, i njihovi ugostitelji kao da se trkaju da za taj odveć skraćen period nadoknade onaj nedostatak gostiju u junu ili u avgustu – tvrdi Dajković.B.Ma.
Kažnjavati bahate ugostitelje
Dajković kaže da je stanje u crnogorskom turizmu alarmantno, te da je krajnje vrijeme da se preduzmu konkretne mjere u unutrašnjem kontekstu, poput sankcionisanja nesavjesnih ugostitelja, prilagođavanju cijena prvenstveno sopsvtenim građanima, kažnjavanju bahatih taksista.
- Treba preuzeti i one mjere koje se odnose na spoljašnje stvari, poput ukidanja sankcija Rusiji, otvaranja prema zemljama regiona sa akcentom na bolje odnose prema srpskim turistima. Za kraj, ne možemo očekivati da nam se iz godine u godinu povećava broj turista, ako se ne trudimo da nama, crnogorskim građanima naše more ne bude dostupno. Kako možemo raditi na dovođenju turista, ako ne radimo na sebi samima? Istom logikom, odgovorno smatram da ova 27-šnja elitistička vlast mora početi više da cijeni, ako ne sopstvene građane, onda bar naše prirodne ljepote i bisernu obalu, a ne da je daje budzašto stranim investitorima, koji je nakon toga višestruko prodaju I izvlače novac iz naše zemlje – zaključuje Dajković.
Prosječna plata prema podacima Monstata iznosi oko 480 eura, potrošačka korpa gotovo duplo više – 850 eura. Dakle, samo uvidom u tu činjenicu, postavlja se pitanje na koji način crnogorski građani sebi mogu priuštiti odlazak na more, makar vikendom, ukoliko nemaju novca ni za ono najosnovnije – hranu i račune. Odgovor se logično nameće: pozajmicama, kreditima, ili jednostavno – neodlaskom na more.