Uvijek postoje situacije kada je čovjeku teško i kada ga brojne prepreke tjeraju da odustane, ali ja sam vjerovala u bolje sjutra, zato sam i uspjela. Tako svoju životnu priču započinje Bjelopoljka Nada Ćetković, koja je uprkos svom invaliditetu uspjela da završi pravo i da se zaposli. Iako njena borba za bolji i kvalitetniji život nije bila laka, Ćetković kaže da vjeruje da njen primjer može biti ohrabrujući za one koji se ne usuđuju probati i boriti se.

– Posjedujem vrlo rijetku dijagnozu, dijagnozu krtih kostiju koja se javila u ranom djetinjstvu. Dakle, riječ je o stečenom inavliditetu, koji je dovodio do spontanih preloma kostiju, pa je to dovelo do jedne potpune nepokretnosti u tom periodu prvih osam do devet godina života. Nakon toga situacija se malo poboljšala, ali samo u smislu da su prelomi stali. Dijagnoza data u Beogradu o mojim krhkim kostima ostavila je traga. U stvari, sve je ostavilo traga. Nijesam mogla da rastem. I stala na ovih 130 centimetara visine.

I to je već bio period kada se moralo krenuti u školu, ali ja nijesam bila u mogućnosti da idem, pa mi je jedino preostalo da nabavim sve udžbenike, da kod kuće učim. Koliko-toliko sam uspijevala da završim razrede i savladam gradivo. Ali smo svi svjesni da ako nemaš učitelja, nastavnika koji će to da ti ispredaje, ako ne osjetiš tu atmosferu škole i učionice, ne osjetiš konkurenciju od strane drugih đaka, onda je tu jedna velika praznina i nedostatak. Bez obzira na sve to, uspjela sam tako da završim osnovnu školu. U Ravnoj Rijeci, zahvaljujući mojoj upornosti ali i učitelju Milanu Nišaviću –kaže Nada.

Nakon toga, kako je ispričala, uslijedila je pauza jer nije postojala mogućnost da na taj način upiše i završi srednju školu i savlada te stručne predmete. Znala je da je jedina opcija Zavod za školovanje i profesionalnu rehabilitaciju invalidne djece i omladine u Podgorici.

– Shvatila sam da je jedino što mi preostaje ta, kako se u narodu odomaćilo iako ne volim tako da govorim, Specijalna škola, odnosno Zavod za školovanje i profesionalnu rehabilitaciju invalidne djece i omladine u Podgorici. Tako se tada zvalo, a sada je to Resursni centar za djecu i mlade. U tom trenutku takva odluka je bila teška i hrabra jer sam morala da se odvojim od mojih, ali porodica mi je bila najveća podrška u svakom smislu te riječi. Oni su bili ti koji su mi govorili da mogu i da moram prvenstveno zbog sebe. Bili su na mojoj strani, uvijek tu da mi pomognu. Bilo je jako teško, ali sam uspjela i tako sam završila srednju školu, tačnije pravno-administrativni smjer – ispričala je Ćetković.

Po zvršetku srednje škole, Nada je upisala i Pravni fakultet i uspješno ga završila. U međuvremenu, kako kaže, stala je na svoje noge. Počela je da se kreće. Prvo otežano, a onda sve bolje i bolje. Nije danas to idealno, ali za mene dovoljno, nakon svega što sam preturila preko glave, kaže Nada.

– Bila je to hrabra odluka, ali ne smatram je nekim posebnim uspjehom, jer kada se čovjek nađe u teškoj situaciji, mora da živi, da se bori, nemate izbora osim da idete naprijed, to je ono što me održavalo. Za pravo sam se odlučila jer sam znala da ću tako lakše naći odgovarajuće zaposlenje. Da negdje radim gdje mogu statično da doprinesem – naglasila je ona ističući da je imala i dobre ocjene i dobar prosjek. Ali, kako kaže, neće time da se hvali. To je njeno znanje i njen uspjeh.

Na kraju, svim osoba sa invaliditetom poručuje da bez obzira na sve poteškoće, osoba sa invaliditetom ne smije klonuti duhom.

– Mora znati da mora naprijed, moramo iz sebe da crpimo ono najbolje. Drugi će vas posmatrati onako kako sebe prikažete – kazuje Ćetković i dodaje da ljudi koji je prvi put sretnu pomalo imaju predrasude, ali oni koji je bolje upoznaju imaju pravo mišljenje o njoj, bez obzira na njenu invalidnost.

– Kod onih koji me bolje poznaju ne primjećujem nikakav vid sažaljenja ili diskriminacije. A nemaju razloga za to, ja živim svoj život onakav kakav je – ističe Nada. Kaže da sebe pokušava da predstavi u pravom svjetlu, i da je tako i drugi prihvataju na pravi način.

– Moramo biti prirodni i onakvi kakvi u suštini jesmo. Na svoju invalidnost gledam kao na nešto sa čim moram da živim. I tako idem dalje kroz život – ističe Nada koja je u Kancelariji za pomoć osobama sa invaliditetom, koju je inače osnovala lokalna uprava, kako svi kažu, uradila mnogo da se ovakve osobe bolje osjećaju i imaju bolja prava.

– Tu sam od unazad skoro osam godina kao samostalni savjetnik za OSI i za to vrijeme, iako je možda neskromno, urađeno je dosta. Formirana je baza podataka (registrovanih 570 osoba sa invaliditetom), izdati su identifikacioni kartoni za olakšice, prije svega u zdravstvenoj zaštiti, donesen lokalni plan... U narednom periodu dosta je posla pred nama, prije svega na uklanjanju arhitektonskih barijera i boljem položaju u društvenoj zajednici, ali i zapošljavanju – zaključila je Ćetković.

Milovan Novović

---

Vjeruje u bolje sjutra
Ćetković nastavlja svoju borbu za bolji život i veća prava osoba sa invaliditetom.

– Čovjek najbolje može da razumije nečije probleme ako i sam ima takve. Tako i ja pokušavam, koliko je u mojoj moći, da doprinesem unapređenju položaja osoba sa invaliditetom. Ali moje želje su jedno, a objektivne okonosti u kojima se nalazimo sasvim drugo, tako da je pitanje koliko sam ja kao jednika u mogućnosti da zaista unaprijedim položaj OSI. Ipak, uvijek vjerujem u bolje sjutra, ohrabruje me i snagu mi daje i činjenica da su relevantne institucije usmjerene u tom pravcu, pa se nadam da ćemo u nekoj doglednoj budućnosti zajedničkim snagama i naporima stvoriti ambijent u kojem će OSI moći da žive i rade na ravnopravnoj osnovi sa drugima – navela je Ćetković.