Jedanaestogodišnji Ognjen Rakočević, dječak sa autizmom, koji je prije dvije godine nastradao u vodama Morače, i dalje živi u nama kao simbol jedinstva i nade. Ognjen je nestao i stradao 4. maja 2016. u ranim jutarnjim satima, a njegovo tijelo pronađeno je u Skadarskom jezeru petnaestak dana kasnije. Dvije nedjelje cijela Podgorica, ali i građani iz drugih gradova tražili su Ognjena i nadali se čudu da će ga naći živog i zdravog. Nažalost, to se nije desilo. Mali „Bosonogi princ”, kako se zove i knjiga koju je napisao Ognjenov otac Branko, otišao je u vječnost.
Ognjenova majka Valentina Rakočević u izjavi za „Dan” ocjenjuje da je nakon Ognjenovog nestanka i njihove porodične tragedije drugačije počelo da gleda na djecu i ljude sa autizmom.
– Ljudi drugačije razmišljaju i vide da djeca sa autizmom i porodice nemaju dovoljnu podršku društva, pa se mijenja njihov odnos. Otvorile su se i institucije. Ljudi su postali otvoreniji. Ne znam da li je to samo Ognjenova zasluga, ali ljudi su shvatili da sudbina te djece može da se okonča tragično kao što se nama desilo. Vjerovatno je sami taj događaj uticao. Moguće da je naša tragedija otvorila više ljude prema tom problemu – priča Rakočevićeva.
Ona navodi da je nakon Ognjenove tragedije reagovala i država, jer je poslije više godina konačno otvoren Centar za autizam „Ognjen Rakočević”.
– Ukoliko nemate ranu podršku, djeci sa autizmom i njihovim roditeljima to kasnije teško može da se ispravi. Roditelji su i do centra nešto radili, išli u Beograd na tri ili šest mjeseci gdje im je pružana pomoć, ali ne možete da ostanete zauvijek. Drugačije je sada kada to imate u svojoj državi, bliže. Nadam se da će to pomoći mnogima drugim. Nas je 4. maja 2016. pobijedio autizam, ali se nadam da će druga djeca i njihovi roditelji sada imati šansu da pobijede autizam. Kažu da je period od druge do pete godine ključan za rad i do 75 odsto problema može da se sredi, tako da se nadam da će djeca koja budu imala problem to pobjeđivati – vjeruje Rakočevićeva.
Kuća Rakočevića nakon Ognjenove smrti nije ista, ali se njegova majka posvetila brizi o mališanima sa autizmom kroz rad Fondacije „Ognjen Rakočević”.
– Ja više nemam života, sve je okrenuto naglavačke. Kada roditelj izgubi dijete, to je kraj života. Iako imam još dvoje djece koju volim kao i Ognjena, ipak je gubitak djeteta rana koja nikada ne zarasta. To znaju samo roditelji koji su ostali bez djeteta i to samo oni mogu shvatiti – priča Ognjenova majka.
Ona ističe da utjehu nalazi u priči o Ognjenu, kroz rad sa svojom, ali i djecom koja imaju autizam.
– Pokušavam da pomognem drugim roditeljima. Takođe, gledam da drugoj djeci pružim ono što sam ja htjela za mog Ognjena. To pomaganje i ta djeca pružaju mi jednu vrstu utjehe kad vidim bilo koji napredak. Sa druge strane, bude mi i teško što svom djetetu nijesam više pružila – navodi Valentina Rakočević.
Na pitanje da li Fondacija „Ognjen Rakočević” ima adekvatnu podršku za rad, Valentina navodi da je u početku bilo sve to bilo intenzivnije, nego sada.
– Plaćamo zakup prostorija, radionice, a konkurišemo sa projektima i tu se nadamo. Mada, konkursi su uvijek upitni. Nemamo velike ambicije jer mi imamo više neke radionice za relaksaciju, što je korisno, ali i zabavno, a imate centar i druge ustanove koje rade neke druge stvari – objašnjava Rakočevićeva.
Ona ističe da sada nemaju sredstava da nastave sa školom bazena, koju su imali godinu i četiri mjeseca.
– Nažalost, nijesmo imali novca i sada pokušavamo da nastavimo. Možda Ministarstvo sporta nešto pomogne, ali vidjećemo. To je jako bitna fizička aktivnost i veoma značajna za mališane sa autizmom –ističe Rakočevićeva.
M.S.


Oni su posebni

Valentina Rakočević objašnjava da roditelji djece sa autizmom nemaju nikakvav poseban teret u odnosu na sve ostale.
– Kao i svakom djetetu treba se posvetiti, raditi što više sa njim, šetati, jednostavno, pružati mu pažnju. Treba osluškivati dijete, maksimalno iskoristiti vrijeme provedeno sa djetetom, izlaziti sa njim, uključivati ga u društvo. Djeca sa autizmom su zbilja posebna. Puna su topline. Ne treba ih kriti od ljudi, njih treba dovoditi u kontakt sa drugima i upoznavati ih jer sigurno će imati šta da nauče od njih. Djeca sa autizmom vam mogu promijeniti pogled na svijet i prioritete u životu, jer oni zapažaju i detalje koji nam možda promaknu u brzini, a u pitanju su jako važne stvari – zaključuje ona.