-Piše: SLOBODAN LAZOVIĆ
Prošlo je potom godina a da se ništa značajno po nije dogodilo u vezi sa našom molbom da se jednoj ulici ili parku u Sidneju da ime Crna Gora. Onda 8. februara 2007, godine dobijamo dokumenat u kojem piše da je prihvaćeno ime Montenegro, ali ne i Crna Gora, koje je takođe bilo navedeno u molbi. U obrazloženju je rečeno da je to učinjeno zbog samog izgovora tog imena koje je teško za građanstvo koje ne zna naš jezik.
Iako nijesmo bili zadovoljni u potpunosti, ovo je ipak bila vrlo važna odluka za nas, jer smo mogli mnogo lakše ići dalje i insistirati da se do kraja ispoštuje naša želja, mada smo uvidjeli da u tome moramo biti veoma oprezni.
Liverpulska opština je, inače, vrlo specifična zato što u njoj žive mnoge etničke zajednice sa skoro svih strana svijeta. To je najveća skupina doseljenika, otprilike kao i u susjednom Fairfildu u kojem je nastanjeno i živi preko 160 nacionalnosti, uključujući i doseljenike sa prostora bivše Jugoslavije.
Po onom starom nepisanom pravilu da uvijek treba tražiti više da bi se nešto dobilo, mi smo, insistirajući na našoj etničkoj prepoznatljivosti u našem zahtjevu tražili da se i jednoj ulici u Sidneju u godini velikog jubileja da Njegoševo ime, ali je i taj zahtjev odbijen.
Godinu i po kasnije, 13. septembra 2008, održani su izbori za lokalnu vlast. Tada za načelnika Liverpula dolazi Laburistički kandidat, gospođa Vendi Voler, a pored nje još četiri vijećnika ove partije ulaze u Vijeće liverpulske opštine koje, inače, ima jedanaest članova.
Neko vrijeme poslije ovih izbora nije se, ipak, još moglo nešto konkretno očekivati po našem zahtjevu. Iako je ova opština u velikoj izgradnji i proširenju, ipak ona nije bila i vlasnik većine zemljišta gdje su se formirala nova naselja. Mahom je to bilo privatno vlasništvo, pa su i imena ulica, trgova i ostalog davana po volji i želji vlasnika zemljišta i oni su na to presudno uticali, htjeli, jer su oni bili u prednosti.
Na moje ponovno podsjećanje gospodina Linča da u vezi sa našim zahtjevom još nema konačnog odgovora, on se ponovo obraća opštini i uskoro dobija povoljan, ili umirujući, odgovor od načelnice, gospođe Voler. Ona 25 februara 2009. godine šalje dopis u kojem stoji da će prvi predmet koji dođe na dnevni red za imenovanje u rejonu Hinčinbruka biti povoljno i u našu korist riješen (pominjanje rejona Hinčinbruk je najvjerovatnije uslijedilo iz razloga što se uz moj potpis na zahtjevu nalazila i moja adresa prebivališta, pa su valjda smatrali da je najbolje da se u tom rejonu pronađe i rješenje za naš zahtjev).
Te godini kad god mi se pružala prilika da se sretem sa gospodinom Linčom ili načelnicom Liverpula gospođom Vendi Voler – a bilo je to bar jednom mjesečno na sastancima naše partijske grane – nijesam nijednom propustio da ih podsjetim na naš zahtjev.
Početkom decembra nazvala me je gospođa Džudi Pak, predsjednik Istorijskog Društva Liverpul, sa namjerom da se sretne sa mnom u vezi naše molbe. Predložio sam joj da po mogućnosti dođe u moj dom kad njoj najbolje odgovara. Uskoro je došla sa svojim suprugom, pa sam joj tada predočio sve moguće sa čime sam raspolagao, a vezano je za Crnu Goru, kao i naše aktivnosti, kako u državnom parlamentu Novog Južnog Velsa, tako i onim vezanim za liverpulsku opštinu.
Gospođa Pak je tom prilikom kazala da su imali sastanak komisije za naimenovanje ulica i parkova, pa su na tom sastanku odredili nekoliko lokacija koje još nijesu bile imenovane. Kazala je takođe da na sledećem sastanku u januaru 2010. godine treba da se predstave imena, a onda upitala: da li mi hoćemo da se Parku da ime braće Šerovića, da se zove „Braća Šerović park”.
(Nastaviće se)
