-Piše: BorivojeĆetković

Pod antifašizmom podrazumijevamo široki demokratski pokret protiv fašizma i fašističke opasnosti koji je u raznim zemljama imao različite organizacione forme i metode borbe. Ovdje je, međutim, riječ o takozvanom natovskom antifašizmu, pojmu koji je contradictio in adjecto, tj. unutrašnja protivrječnost (kao drveno gvožđe, okrugli kvadrat), jer smatram da je antifašizam nespojiv sa osvajačkom, imperijalističkom politikom NATO- a. Obilježavajući 80 godina od početka Drugog svjetskog rata, Varšava nije našla za shodno da pozove Rusiju, iako je je imala presudnu ulogu u pobjedi nad fašizmom i zajedno sa narodima tadašnjeg Sovjetskog Saveza dala 25 miliona ljudskih žrtava i pretrpjela dotad neviđena materijalna razaranja. Uzalud zapadna propaganda minimizira doprinos SSSR- a pobjedi nad nacizmom - bez Sovjeta Hitler bi pobijedio ostatak svijeta. Zvanična Varšava imala je svoje kriterijume: pozive je uputila najbližim poljskim prijateljima, članicama EU, NATO- a i istočnog partnerstva. Bilo da je Poljska sama odlučila da ne zove Rusiju ili joj je sa strane dat takav „savjet”- pala je na ispitu moralnosti. Ruse i Poljake, dva velika slovenska naroda, razdvajali su istorija i religija- posledice su bile više nego loše po njihove međudržavne i međunarodne odnose. Bilo je, međutim, i velikana istorije koji su ih zbližavali. U Drugom svjetskom ratu jedna znamenita ličnost ih spaja, a riječ je o Konstatinu Rokosovskom. Kada bi kojim čudom prirode mogao iz mrtvih da vaskrsne slavni vojskovođa, porijeklom Poljak, u čudu bi se zapitao kakvo je to obilježavanje početka rata sa Njemačkom - bez Rusije? Doduše, i u njegovo vrijeme dok je obavljao značajne dužnosti u poslijeratnoj Poljskoj (bio je ministar odbrane od 1952. do 1957.), a i prije, kod većine Poljaka bili su dominatni rusofobija i antikomunizam. Komunizma i Sovjetskog Saveza više nema, ali je ostala Rusije navodno velika prijetnja, zato je Poljska preuzela ulogu najpouzdanije članice NATO-a, koja bespogovorno ustupa svoju teritoriju za lociranje raketnih sistema uperenih protiv Rusije. Odluka Varšave da se ne pozove Moskva nije samo njena- iza nje stoje Vašington i NATO. A, politika koju vode Vašington i NATO, i to ne od juče, ima mnoge elemente fašizma: uloga hegemona, Trampova deviza Amerika iznad svega (podsjeća na Hitlerovu „Dojcland iber alles”), odbacivanje pluralizma i tolerancije, sijanje straha od manje grupe, osvajanje naroda i zemalja koje se na uklapaju u njihovu neoimperijalističku politiku, s tim što njihov novi fašizam, za razliku od onog ogoljenog Hitlerovog i Musolinijevog, djeluje u sofisticiranim formama- uništavaju se narodi i države pod izgovorom da ne poštuju ljudska prava i slobode. U neku ruku Putinu je učinjena usluga, jer bi se našao u družini koju ne možemo nazvati antifašističkom- moguće da bi ga posadili tik uz Kolindu, hrvatsku predsjednicu, poznatu na strani po vatrenom antifašizmu, a u svom domu pjeva i kliče ustaštvu i rehabilituje Pavelićevu tzv. NDH- monstruoznu nacističku tvorevinu koja je po brutalnosti zločinstava prevazilazila i same naciste. Poljaci su i Vučiću učinili uslugu – da je prisustvovao svečanosti pitanje je gdje bi ga sjeli. Moguće je da bi u Varšavi prošao kao na proslavi 100. godišnjice potpisivanja primirja u Prvom svjetskom ratu, 11. novembra prošle godine- Francuzi su predsjednika Srbije smjestili u neki od zaturenih redova, dok je Hašim Tači sjedio tik uz ruskog predsjednika. Srpskom predsjedniku, međutim, upućena je iz Brisela i Vašingtona jasna poruka da se okane savezništva sa Rusijom, da joj uvede sankcije i da pođe putem (bespućem) kojim su pošle njegove komšije - da uvede Srbiju u NATO.

U Varšavi se našao i naš gospodar- srećan što je pozvan. Tamo mu je i mjesto, gdje se našao u društvu svojih gazda, NATO glavešina, poljskog predsjednika, vodećeg evropskog rusofoba i domoljubive, raspjevane Kolinde. Na susretu sa sadašnjim gazdama vidio je naš suveren da više nema ni traga od pažnje koju su mu 1999. ukazivali Klinton, Olbrajt, Solana, Bler - kako vrijeme prolazi i cijena mu je sve manja. No, na nesreću većine građana Crne Gore, on i dalje traje.

---