-Piše: DR PREDRAG R. MILIDRAG

Drugi za našu temu relevantan momenat u odnosu Boga i čovjeka bilo je to što su u srednjem vijeku čovjek i Bog dijelili jednu, univerzalnu racionalnost. Bog je čovjeka prevazilazio po kvalitetu duha, po obimu spoznaje i po svojoj moći, ali su se božanski i ljudski duh temeljili na istom principu. Taj princip, temelj univerzalne racionalnosti bio je neuzrokovani princip neprotivrječnosti. Za sholastiku, princip neprotivrječnosti, kao i sve ostale vječne istine, vječno je upisan u Božjem duhu i kosupstancijalan je s njegovim razumom. Otud, stvaranje protivrječnih stvari za Boga Tome Akvinskog bilo bi u suprotnosti s njegovom vlastitom prirodom. Zato, Tomin Bog ima moć da učini i stvori sve što hoće, osim onoga što sadrži protivrječnost, tj. da stvori sve osim „ono[g] što je protivrječeno sledećem: biti u stvarnosti”; ono što je protivrječno jeste, dakle, nemoguće, te otud i nebiće. Na osnovu toga, Toma određuje i opseg božanske volje, pa kaže da se „Božja volja ne može odnositi na ono što je po sebi nemoguće”, a to je sve ono što u sebi „uključuje proturječje”. Drugim riječima, za Tominog Boga „volja je u području uma”,ona je podređena razumu.

Princip neprotivrječnosti, dakle, važi apsolutno i univerzalno, za Boga i za sve stvoreno. Neizmjerno je važno uvidjeti da univerzalnost univerzalne racionalnosti nije utemeljena tek na principu neprotivrječnosti već na neuzrokovanom principu neprotivrječnosti, jer ukoliko bi bio uzrokovan ne bi bilo nužno da mu se njegov sopstveni uzrok pokorava. Za sholastičare naprosto ne postoji nešto kao uzrok neprotivrječnosti, to jest uzrok toga da su predikati neke suštine međusobno saglasni: nema uzroka toga što su predikati „imati četiri noge“ i „lajati“ međusobno saglasni, pa se zajedno mogu naći u suštini psa, a predikati „lajati“ i „letjeti“ nisu.

S pojmom neuzrokovane neprotivrječnosti, ekvivalentni su bili i pojmovi spoznatljivosti i inteligibilnosti. Za srednjovjekovnog čovjeka, svijet je inteligibilan, a time i spoznatljiv, zato što ga je Bog stvorio u skladu s principima na kojima počiva i sam ljudski duh i, što je vrlo važno, čovjek zna da Bog nije mogao stvoriti drugačiji svijet, jer ne može stvarati protivrječne stvari.

Šta se zbiva s Bogom u ranoj modernoj filozofiji, šta se zbiva na samom njenom početku, kod Dekarta? Kod njega jasno vidimo dvije (naizgled?) suprotstavljene tendencije u odnosu prema Bogu i njegovom mjestu koje proističu iz same prirode novog principa, te koje će ostati djelotvorne još dugo nakon njega: Bog je sve dalji, ali je potreba za njim sve veća.

Svoju filozofiju Dekart utemeljuje na jednom aktu slobode volje, na radikalnoj sumnji koja vodi do uvida cogito, ergo sum, insistirajući pritom da je potrebno čitati „veliku knjigu svijeta“ (Reč o metodi, prvi deo), odnosno da je za saznanje dovoljan prirodni razum i njegova ispravna upotreba. Slobodna volja ontološki prethodi izvjesnosti uvida cogito, ergo sum, za njega je utemeljujuća, jer bez volje nema radikalne sumnje. Otud, ne čudi što je svijest o slobodi volje najnesumnjivija i najjasnija (Principi filozofije I 39: AT VIIIA 19), najsavršenija i najočiglednija (Principi I 41: AT VIIIA 20) spoznata stvar o čovjeku: „U čovjeku je baš to nekako najveće savršenstvo, što radi svojom voljom, tj. slobodno. Tako on na neki poseban način postaje začetnik svojih dijela i zbog njih dobiva pohvalu. Ne hvale se naime automati što točno izvode svoje kretnje, za koje su udešeni“ (Principi I 37: AT VIIIA 18). Prednost nad određenjem čovjeka kao zajednice duše i tijela ima određenje čovjeka kao misleće supstancije, ali prednost nad njim ima to da je čovjek samoodređujuće, tj. slobodno biće! Kao što ćemo vidjeti, Dekart će i Boga odrediti na temeljno isti način, voljom.

Za razliku od njegovog razuma čija je moć „premalena i veoma konačna“ (Četvrta meditacija: AT VII 57), čovjekova volja jeste „najveća i beskonačna“, te po njoj je čovjek „stanovita slika i prilika Boga“ (isto). Razum volji „predlaže za potvrdu ili nijek“ (isto) jasne i razgovjetne ideje, ali samo predlaže, ne obavezuje je. Reći će Dekart da „je po prirodnoj svjetlosti bjelodano da uvid razuma mora uvijek prethoditi određenju volje“ (isto: AT VII 60), ali nam već sama forma rečenice, „mora uvijek“ govori da je riječ tek o jednom vrednosnom sudu. Kao što pristaje uz jasne i razgovjetne ideje, te čovjek ispravno sudi ili dobro dela, volja može pristati i uz nejasne i nerazgovjetne ideje, te se čovjek može varati ili u izboru dobra griješiti (isto, AT VII 58).


(NASTAVIĆE SE)

---