Na pozornici se prvo podigne zavjesa, pa se odigra drama, a u životu se prvo odigra drama, pa se podigne zavjesa.
U ovoj drami osjećam se kao kolateralna šteta, dok se pravi krivci kriju iza zavjese – velike firme koje su administrativno uredno pokrivene i pod zaštitom politički važnih i uticajnih ljudi.
Moja firma je prije tri godine prestala sa radom upravo zato što sam vrijedno radio i po 16 sati dnevno, zajedno sa mojim radnicima i nikada nikome nisam bio šef,boss, nego više bos, umoran i iscrpljen. I danas radim, stvaram, gradim, i u radu pretjerujem, možda se radom i ubijam od kada je moja kći preminula.
Bio sam umoran od svih turbulencija u Crnoj Gori – nedostatka radne snage i novca, koji, i pored tolikog rada, nisam zaradio. Ali, ja sam, prije svega, umjetnik i iza mene su ostala djela: najljepši trgovi, šetališta, fontane, reljefi, vile, ugostiteljski objekti, ikonostasi širom Crne Gore; ugradio sam sebe u najljepše građevine Crne Gore: šetališta u Baru, Herceg Novom, Podgorici, Nikšiću; Hram Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, Manastir Đurđevi stupove; trgovi u Podgorici i Herceg Novom, poslovne i stambene zgrade.
Radio sam po 16 sati dnevno, bez trenutka odmora, bez bilo kakve veze i podrške. Zbog nedostatka radne snage, bio sam primoran da sarađujem sa takvim firmama kao što su ove optužene. Radna snaga je dolazila iz Albanije, Makedonije, Bosne, većinom stručno neosposobljena, i učila se na našim objektima. Za takvu radnu snagu bio je potreban ogroman nadzor i širom otvorene oči. Tim ljudima se moralo plaćati jer su znojem zarađivali novac. Iako sam radio zajedno sa mojim radnicima, često sam morao da se odreknem svog dijela zarade da bih isplatio radnicima njihov rad. Pritom su mnogi veliki investitori neredovno isplaćivali moj rad, tako da sam, i pored tolikog rada, vrlo malo stekao. Želio sam da ispoštujem te ljude, nisam žalio sebe. Sve što sam stvorio svojim rukama, svu tu ljepotu i trud, ostavio sam u Crnoj Gori. Ne žalim svoj trud jer je bio častan, pošten, kao i cijela moja porodica Mrkajića.
Bila su to teška vremena, kao što su i danas, za časne i vrijedne stvaraoce. Naročito je bilo teško za mala i srednja preduzeća, kao što je bila i moja firma. Ipak, ni u tim teškim vremenima inspekcija nije nalazila nikakve propuste u mom radu.
Dvojica Makedonaca koji me optužuju za nezakonite radnje radili su kod mene na dvadesetak objekata i uredno sam ih isplaćivao. Njih sam upoznao 2012/2013. preko Blagoja Čabarkape. Nisam mogao da znam da su te firme fiktivne,to je bila stvar države da to utvrdi. Trebala mi je radna snaga, kao i svim firmama u Crnoj Gori. Povukao sam se iz poslovanja u Crnoj Gori onog trenutka kada su ti isti koji me sada optužuju počeli da mi prijete i poslali jednog njihovog boksera Branka, koji me je fizički napao ispred moje zgrade. Neko mnogo jak i uticajan je stajao iza njih.
Otišao sam iz Crne Gore i dan-danas radim i po 14 sati dnevno u Bosni i Srbiji, sam, svojim rukama, kao što sam činio čitavog života.
Zato se jedino osjećam krivim.
Kriv sam što tolikim radom nisam ništa stvorio osim osnovnih sredstava za život
Kriv sam što se još razdužujem jer sam uzimao novac pod kamatu da bih isplaćivao radnike.
Kriv sam što sam bio primoran da sarađujem sa ovakvim firmama koje su oštetile budžet Crne Gore, pa i moj sopstveni, jer nije bilo radne snage, nismo imali drugog izbora.
U papirima nisam bio vješt, to nije moja struka. To sam radio volonterski i to smatram mojom velikom greškom.
Naš Gospod Isus Hrist, kada je branio grešnicu, obratio se narodu: Neka je sada gađaju kamenom oni koji nisu griješili.
Zato ovu izjavu koju bi trebalo da izgovorim pred gospođom spec. tužiocem Lidijom Mitrović moram izgovoriti javno pred narodom, da ne bi bilo ono „kadija me tuži, kadija mi sudi”.
Uz sve uvažavanje spec. javnog tužioca i suda, ako smatraju da imam neke novčane obaveze prema državi, neka mi ih ispostave.
Kada se zavjesa zaista podigne, vidjećemo prave igrače u ovoj drami.

---