Poznate ličnosti iz našeg grada su moji drugari iz vrtića, mi imamo puno priredbi i svi nas gledaju, tako da smo baš poznati, rekli su nam najmlađi drugari iz vrtića „Suncokrili” kada smo ih pitali šta sve znaju o svom gradu i ljudima u njemu. Iako nijesu mogli da se sjete kako je Podgorica dobila ime, sigurni su da je to bilo baš za rođendan... Znaju da nemaju zoološki vrt, ali vjeruju da će „šef da ga napravi”. Pojašnjavaju da je Podgoricu, inače, napravio gradonačelnik i da je to baš lijepo i crvene je boje. Jednoglasni su u ocjeni da bi ulice trebalo da se zovu po cvijeću, ali ne mogu da potvrde da li Podgorica ima drugove i drugarice. Ipak, kad malo bolje razmisle, smatraju da nema i da živi sama...
Lana Budrak najviše voli da šeta u parku, a njena drugarica Julija Nišavić voljela bi da grad ima zoološki vrt sa puno životinja.
– To ima samo Beograd. Ne znam zašto nema Podgorica. Možda će da ga naprave – kaže Julija.
Mina Mijović ne zna kako je Podgorica dobila ime, ali je sigurna da ga je dobila na svoj rođendan. Njen drug Matija Filipović kaže da Podgorica ima sve što nam treba.
– Imamo igralište, kuće, drveće, bazen. Najbitnije mi je da imamo igralište. Sjetio sam se: imamo i Sat kulu i rijeke – nabraja Matija, pokušavajući da se prisjeti detalja koje je možda izostavio i koji ne mogu stati u jednoj rečenici.
Davor Adžić kaže da je naš grad crvene boje.
– Za mene je grad crvene boje jer ga volim najviše – dočarao je Davor slikovito ljubav prema gradu.
Na pitanje kako je nastao naš grad i da li mu se dopada, odgovor kao iz topa spremio je Vojin Ivanović.
– Naš grad je napravio gradonačelnik. Sviđa mi se kako ga je napravio, baš je lijep – ističe Vojin.
Njegov drugar Nemanja Bigović volio bi da Podgorica ima više igraonica.
– Fali još igraonica da se igramo. Ostalo mi se sviđa, posebno jer mu je brzo rođendan – kaže Bigović.
Uroš Milić se pohvalio da zna pjesmu o gradu.
– Naravno da znam pjesmu o Podgorici, to je himna. Ide ovako: „Oj, svijetla majska zoro” – zapjevao je Uroš.
Vasilije Knežević kaže da se ljudi iz Podgorice zovu Crnogorci, a mnogo priča o Podgorici čula je i Teodora Goranović.
– Moram li baš sad da se sjetim... Pričala je učiteljica puno priča o gradu, jer će mu sad rođendan. Ali zaboravila sam. Ja sam se rodila u Nikšiću, a sad živim u Podgorici. To je baš lijepa priča, jel` da – pita nas Teodora.
Nora Mučalica zna kako je nastao i od čega je napravljen grad.
– Naš grad se pravi od betona, cigle, cementa... – nabrajala je Nora materijal koji se, kako je kazala, koristi za gradnju.
Centrom najviše voli da šeta Jovana Tatar, a otkriva i zbog čega.
– U centru grada ima puno toga da se kupi. Svi nešto prodaju, a mi kupujemo – priča Jovana.
O rijekama je dosta učio Aleksa Kasalica.
– Kroz naš grad protiču Ribnica, Morača, Cijevna... Te rijeke mi imamo i na njima možemo i da se kupamo, ako ne idemo na more – objašnjava Aleksa.
Puno mostova i ulica ima Podgorica, a kako se one zovu treba da kažu stariji ljudi, smatra Ksenija Đurašković.
– Kako se zovu one ulice? Nisam sigurna. Znam naš najveći most. Zove se Milenijum. Prolazim preko njega svaki dan – kaže Ksenija.
Iz Beograda u Podgoricu doselila je Ina Šehić.
– Sviđa mi se Podgorica. Pričala sam drugarima o Beogradu i rekla da mi tamo imamo zoološki vrt. Oni ovdje nemaju. Možda će da imaju. Možda će grad da kupi životinje, da idemo da ih gledamo i hranimo – očekuje Ina.
Anja Radulović poznaje i neke poznate ličnosti iz našeg grada.
– To su moji drugari iz vrtića. Mi imamo puno priredbi i svi nas gledaju, tako da smo baš poznati – rekla je Anja.
Sara Mijović nije mogla da se sjeti imena sela u okolini Podgorice, ali je svom gradu poželjela srećan rođendan i da mu se ostavare sve želje i da ima najveću tortu. Vasilije Đorđević voli fudbal.
– Je li FK Kalčo iz Podgorice? Ja navijam za njih. Ako oni nisu, onda se baš ne mogu sjetiti nekog drugog – rekao je Vasilije.
Julija Vulić savjetuje nadležne da daju jednostavnije nazive ulicama, kako bi i djeca mogla da ih zapamte.
– Neka ih odrasli zovu kako oni hoće, a mi da zovemo, recimo, ulica sunca ili crvenih ruža – savjetuje Julija.
Jovan Minić kaže da najviše voli da ide u selo.
– Tamo mi je djed uvijek. Najljepše mi je tamo jer ima mekani krevet – ističe Jovan.
Iva Stanojević će da traži od Deda Mraza da njenom gradu donese puno slatkiša, ali da požuri jer mu je brzo rođendan. Vjera Bulatović posavjetovala je našu ekipu kako da budu poznati, jer ona zna nekog ko je poznat u našem gradu.
– Ako hoćete da budete poznati u svom gradu, morate biti glumica ili pjevačica ili nešto tako slično. Moja mama je najpoznatija. Ona se zove Žana Gardašević. Ona je baš poznata, poznajete li je i vi – pita Vjera.
Za razliku od nje, Vita Vešović ne poznaje baš tako poznate u Podgorici.
– Ja ne poznajem nikoga takvog kao Vjera. Mama mi radi oko telefona, a tata brine o našem gradu. On jako brine da grad lijepo izgleda. Voljela bih kad porastem da radim isto što i tata, da se bavim gradom. Nekako više volim svoj grad od telefona – objašnjava Vita.
Možda postoji neki fudbalski klub da se zove Podgorica, kaže Filip Šoć.
– Ja navijam za Partizan i jedini ja navijam za Srbiju – ističe Filip.
Želim da živim u ulici pjesmica, poručuje Damjan Bušićić, objašnjavajući da ne može da zapamti imena ljudi po kojima ulice nose naziv. Julija Šundić kaže da joj se jako sviđa što će u njen grad doći Deda Mraz i da je on našem gradu najdraži gost. Filip Fatić često ide na Goricu i igra se kod Spomenika palim borcima.
– Naš grad je djevojčica, ali za rođendan treba da mu poklonimo igračku Nado. Sa tom igračkom se igraju dječaci, ali može i Podgorica – smatra Vuk Brnović.
Podgoričku kuhinju obožava Talija Abdićević.
– Ovdje se sprema pica, čorba i pasulj. Ja najviše volim pasulj – kaže Talija.
Milena Raičević nije baš sigurna da li Podgorica ima drugove i drugarice.
– Možda i naš grad ima drugarice i drugove kao ja. To su sigurno onda neki drugi gradovi. Kad razmislim, ipak mislim da nema. Živi sama bez drugova i drugarica – ističe Milena.
Lana Dapčević nije mogla da se sjeti priče o gradu, ali obećava da će do sledećeg rođendana da nauči. Rođendan grada treba svi da slave, kaže Tamara Janičić.
– Nećemo duvati svjećice. Ali moramo svi da budemo srećni toga dana i da slavimo – kaže Tamara.
Balša Janičić obožava FK Budućnost i kaže da je on plave boje, dok bi Luka Bulatović volio da grad ima još puno vrtića, parkova i bioskop. On kaže da je gradonačelnik šef ili direktor grada i da će to da napravi. Arsenije Lacmanović ističe da u Podgorici žive Crnogorke i da se tako zovu stanovnici njegovog grada. Mihailo Šćekić zna imena mostova.
– Znam za Vezirov most. Tuda prolazim kad me baba uzme iz vrtića – kaže Šćekić.
Na kraju priče male - velike drugare ostavljamo u najljepšem dječjem carstvu uz poruku da je družina iz „Suncokrila” od čijih razmišljanja se topi jutarnji mraz, a hladno decembarsko jutro oboji crvenom bojom ljubavi i drugarstva, u kojem sami sebi najpopularniji i najpoznatiji, najveći poklon gradu i razlog zbog kojeg se podgoričko sunce okreće!
A.D.

---