-Piše: Borivoje ĆETKOVIĆ
Vladika Petar I bio je veliki državnik, ratnik, sposoban i neustrašiv vojskovođa. Učestvovao je u ratu sa Napoleonovim trupama, a u slavnim bitkama na Martinićima i Krusima 1976, koje su imale velikog odjeka i van granica tadašnje Carne Gore i Brda, potukao je vojsku Mahmut-paše Bušatlije. U moralnom pogledu vladika je bio oličenje ljudske dobrote, čestitosti, pravednosti, plemenitosti – učio je Crnogorce i Brđane čojstvu.
Zar je vladika Petar I, kojeg su Crnogorci i Brđani za života nazvali svecem, mogao sarađivati sa knezom Milošem – ubicom Karađorđevim. Po svom načinu života, po svojoj gramzivosti, koristoljubivosti, beskrupuloznosti, po „svom samovoljnom vladanju i upravljanju zemljom” (V. S. Karadžić), po svojoj udvoričkoj, sporazumaškoj politici prema Turcima, Miloš Obrenović je pripadao vladarima koje su Sveti Petar i Njegoš duboko prezirali i osuđivali.
Nije im mogao imponovati srpski knez „u turskom odijelu” s čalmom na glavi i jemenijama na nogama... koji je „pred Marašlijom imao više izgled bogatijeg sarafa ili trgovca nego političkog predstavnika srpskog naroda”.
„Sav se priljubio uz Marašli – Ali-pašu (misli na Miloša – B.Ć.)”, bilježi dr Mihailo Gavrilović, i igrao je dvoličnu ulogu: pred narodom se isticao kao njegov zaštitnik, pred vezirom kao njegov sluga i uživao je njegovu naklonost... Marašlija ga je zvao sinom, vodio ga je sa sobom u šetnju i na izlet; uzajamno su se častili i darivali, i u opšte, vezir mu je javno ukazivao svoje simpatije. ( pod. B.Ć.)
Sveti Petar Cetinjski januara 1818. godine uputio je pismo srpskom knezu, otvoreno ga optuživši za Karađorđevo ubistvo. Nazvao ga je „stari Vukašin”.
Ubistvo Karađorđevo oplakuje „kao neisceljivu ranu ne samo sadašnjim, nego i budućim od roda našega čestnim i dobromislenim ljudem” i „osuđuje varvarsko zlodejanije staroga Vukašina, ubice svojega blagodjetelja i gospodara, koji ga je oslobodio od ropstva i nevolje... Vjerujte mi što ja ovo sa slezami pišem... voobražavajući kakav stid i poruganije pada na cijelu našu naciju, a suviše gnjev božji, koji se izliva za takvo zlodejstvo i krvoprolitije”.
Serdar Rade Turov Plamenac dobro je zapazio: vrijeme od 1804. do 1813. godine bio je period istinski bratskih odnosa između Crne Gore i Srbije.
„Bracka pulitika crnogorska i srbijanska udružena je bila u bracku pulitiku, iskrenu i rodoljubivu, među Mitropolitom Petrom I Petrovićem Njegošem i Karađorđem voždom srpskim od 1804. do 1813, a dalje nikad”(pod. B.Ć.).
Vrijedan pažnje je i podatak, koji navodi dr Rakočević, da se u periodu 1807–1813, iz pojedinih brdskih plemena, a posebno iz Morače, selilo stanovništvo u Srbiju, ponekad i masovno. Ovo iseljavanje iz Crne Gore i Brda u Srbiju nastaviće se kroz cio 19. vijek, a naročito će biti intenzivno u periodu 1878–1903.
Kult Karađorđa na Cetinju stvorio je vladika Petar I.
Dr Novica Rakočević u knjizi „Politički odnosi Crne Gore i Srbije od 1903. do 1918. godine” navodi da se u periodu od 1804. do 1813. vodila „živa prepiska između vladike Petra I i vođe Prvog srpskog ustanka Karađorđa”. No, i pored te prepiske i živog interesovanja Sv. Petra Cetinjskog i za prilike u ustaničkoj Srbiji, izostala je zajednička akcija protiv Turaka.
Jedan od razloga koji je onemogućio zajedničku borbu protiv Turaka jeste, kako smatra dr Rakočević, sukob Crnogoraca sa Francuzima oko Boke kotorske.
Vladika Petra I se oduševljavao uspjesima Karađorđevih ustanika – slao je voždu čestitke i obavještavao ga o svojoj zauzetosti u ratu s Francuzima. U pismu upućenom Petru I, datiranom 29. maja 1806. godine, u kome zahvaljuje na njegovim čestitkama, Karađorđe ga obavještava o teškom položaju u kome su se tada našli ustanici.
Dakle, vladičino angažovanje u ratu protiv Francuza jedan je od razloga, dakako, ne najbitiji što nije došlo do zajedničke borbe srpskih ustanika i Crnogoraca i brdskih plemena protiv Turaka. Glavni razog zašto je izostala zajednička borba protiv Turaka treba tražiti u nastojanju ruskog carskog dvora koji je 1798. potpisao savez sa Turskom kojim se garantovala cjelokupnost ruskih i turskih posjeda. Za ove obaveze Rusije prema Turskoj Petar I vjerovatno nije mogao znati.
Šta je sve preduzimao Karađorđe?
Slao je svoje ljude u Crnu Goru i Hercegovinu nakon održane Ostružničke skupštine. Po naročitom svom čovjeku Damjanu Milenkoviću poslao je pismo vladici Petru I, dok je drugog izaslanika uputio u Hercegovinu.
Svoje planove o oslobođenju srpskog naroda ispod turskog jarma, Karađorđe je 1809. godine pokušao da ostvari formiranjem odreda, kojim je lično komandovao, uputivši se u Novopazarski sandžak, s ciljem da se spoji sa brdskim i hercegovačkim plemenima. Njegova zamisao je, međutim, ostala nerealizovana – operacije su, na tom pravcu morale biti prekinute zbog poraza srpske vojske prema Nišu. Ne smije se zaboraviti: neka hercegovačka i brdska plemena održavala su čvršće veze sa srpskim ustanicima, pa je u Drobnjacima 1805. godine izbio ustanak, koji je u krvi ugušen.
O vladičinom poštovanju i ljubavi prema Karađorđu govori nam i pismo upućeno 1830. godine Alekseju Georgijeviću (sinu Karađorđevom ). U pismu se, između ostalog, kaže:
„Ja sam sa vašim pokojnim roditeljem imao korespodenciju, kojega sam ljubio i počitovao, kao onoga koji je najprvi iz srpskoga roda postavio sebe na žertvu za izbavljenije svojega otačestva, ja ga i po smrti njegovoj ljubim i počitujem (pod. B.Ć.) i vam kako sinu njegovu želim svakoga dobra i poštenja”.(Nastaviće se)