BIJELO POLjE – Na sjednicama opštinskog sindikalnog povjereništva više puta je ukazivano da je socioekonomski položaj zaposlenih i bivših radnika sa područja bjelopoljske opštine veoma težak, odnosno, kako je zaključeno, katastrofalan. Isticano je da se moraju preduzeti mjere i radnje da se stanje promijeni, ali pomaka nema.
Među onima koji teško žive najviše je pripadnika trećeg doba, penzionera, čija su primanja debelo ispod svakog prosjeka, i da ironija bude još veća, s kojima izdržavaju svoje porodice.
– Ovako teško vrijeme nikada nije bilo. Kako se snalazimo teško je objasniti. Ajde, nekako mi stari da od ove crkavice preživljavamo, odnosno da pošto kupimo neophodne ljekove i platimo struju i vodu, često nemamo ni po dva obroka, a još moramo da finanisiramo ovu mlađariju. I to ne samo djecu, koja su nam ostala bez posla, usled stečaja i likvidacije fabrika i zatvaranja radnih mjesta, već i unučad, koja traže da izađu sa svojim vršnjacima u grad. Dokad će ova muka da traje, ne znam, ali izdržati se ne može – kaže starina Mitar Knežević.
On naglašava da penzioneri samo preživljavaju, te da ovako teške situcija nema nigdje u Evropi.
– Mi stari, koji smo već na izdisaju, od naših više nego skromnih primanja izdržavamo tri generacije. Od penzija moramo da kupujemo drva, plaćamo komunalije, vodu, struju, opremamo djecu za školu, studente na studije, da nabavimo nešto za zimnicu, a odakle, ni sam ne znam – kazuje Tadiša Leković.
Biviš radnik Milan Todorović kaže da je proces privatizacije dao negativne efekte, jer je sam proces bio nepravedan, netransparentan i spor.
– Došlo je do totalnog propadanja radničke imovine i objekata. Samo treba pogledati Vunko, Mladost… Godinama ta nekada uspješna preduzeća izgledaju kao spomenici, urušavaju se, propadaju i predstavljaju zastiđe i ruglo grada – kaže Todorović i dodaje da je materijalni status zaposlenih veoma nizak, da su skoro svi dovedeni na rub egzistencije i opstanka.
– Zato i nije čudo što nam često grad izgleda ponekad sablasno pust. Odlaze ljudi glavom bez obzira, iseljavaju se i traže sebi i svojim porodicama neku sigurnost. Razlog što se narod iseljava jeste socijalna nestabilnost. Teško materijalno stanje bivših i ovo malo trenutno zaposelnih, dovelo je do situacije koja je više nego teška i alarmantna. Krive su loše privatizacije, uvođenje stečaja tamo gdje nije ni trebalo da se to desi, gubljenje radnih mjesta i zatvaranje preduzeća i fabrika, nepokretanje proizvodnje i neiznalaženje novih strateških partnera – smatra Todorović.
U ime NVO ,,Bjelopoljski savez nevladinih organizacija” Uglješa Prebiračević kaže da siromaštva ima u skoro svakom drugom domaćinstvu u kojem je zaposlen samo po jedan član.
– Danas su posebno mladi ljudi u teškom položaju. Nemaju zaposlenje i žive od ,,milostinje” roditelja, koji uglavnom imaju male zarade, ili još manje penzije. Kako sada stvari stoje moraće se brzo krenuti i s otvaranjem narodnih kuhinja, kako bi mnogi na taj način preživjeli i imali makar jedan siguran obrok dnevno. Nažalost, danas mnogi prebiraju po kontejnerima. Prosto se iznenadimo kad vidimo ko u njih sve zaviruje – kaže Prebiračević.M.N.
Siromaštvo zakucalo na vrata mnogih porodica
Nekadašnji sindikalni povjerenik Bogdan Krgović kaže da je nekada Bijelo Polje, a to nije bilo tako davno, važilo za veliki industrijski centar u kom je bilo više od deset hiljada zaposlenih.
– Danas, od toga broja, radi manje od trećine, a veliki broj naših sugrađana živi na ivici egzistencije i godinama se nalazi u zoni siromaštva. Puno je onih koji ne primaju zarade. Na velike probleme nadovezalo se to što ni zaposleni u lokalnoj upravi mjesecima ne primaju plate – kaže Krgović, dodajući da je u Bijelom Polju česta slika onih koji pretražuju po kontejnerima.
– Privatizacija, izuzev nekoliko slučajeva, imala je negativne efekte, jer je veliki broj radnika ostao bez posla i radnu karijeru okončao na birou rada. Apsurdno je da se radnici ovdje zadovoljavaju sa 1.926 eura otpremnine, a mnogi ni to nijesu dobili, čekajući godinama realizaciju rješenja kod Fonda rada. Mnogi su nažalost preminuli a da svoje pravo nijesu ostvarili – ističe Krgović, naglašavajući da je opšta konstatacija da je siromaštvo zakucalo na vrata mnogih porodica.