- Piše: Milutin Mićović
Vrijeme je da zahvalim Crnoj Gori što mi je nametnula ovaj razgovor. Iako je najčešće neprijatan, taman, ipak je inspirativan. Ličimo na one sagovornike koji jedan drugoga strasno satiru, najtežim argumentima, nepoštednim udarcima. Ali, i to je, vidite, vrlo inspirativno, i za to dobijamo novu snagu i novu borbenu imaginaciju. Ta je tuča nspirativnija i strastvenija od bilo koje fizičke tuče. Jer, da je fizička tuča, niko već ne bi mogao izdržati. I najizdržljiviji tučaroši za toliko vremena već bi zaradili penziju, ili, još prije, invalidu. A mi se bijemo maštovitije nego u boju prvome. Pronalazimo jedni drugima slaba mjesta, ali i otkrivamo resurse nove snage i nadahnuća. Često zahvaljujem Bogu što mi je dao ovo Kosovo i ovog Murata. Kosovo se jednom desilo, da bi se uvijek obnavljalo. Selilo se kroz narod, kroz pojedince, od mjesta do mjesta, jer je riješilo da proputuje cio svijet.
Jeste, ponižavajuće je živjeti među onima koji su sve okrenuli naopako. Za njih je „vječna Crna Gora“ ona koja prezire Kosovo, Lovćen, ćirilicu, isposnicu. Sve ono kroz šta je mogla da nam dođe kap vječnosti. Za njih je „vječno“ sve ono što im pomaže da ostanu na vlasti. Kad dobiju na pokradenim izborima, u horu pjevaju - „neka je vječna Crna Gora“ .
To naročito predsjednik Vujanović u svakoj prilici otpjeva sa nekim infantilnim osmijehom, kao da se pokazuje pred učiteljicama. Nađe priliku da to otpjeva, pa makar otvarao kokošju farmu, negdje u Kokotima, ispod Kokošje grede, da bi za njim u horu to prihvatili svi sitniji pjetlići, pa i kokoške. No, i u toj gluposti i čuči negdje sjenka daleke istine, koja u ovakvim prigodnim frazama, naravno, ostaje sasvim izmanipulisana, ismijana, i ugažena. Ima nešto vječno u Crnoj Gori, ali u ovoj, koja se sad pravi, nema ništa, osim velikog razaranja tog zrnca vječnosti koga njeni autori ne podnose. Možda oni vjeruju da dok izgovaraju tu frazu, da se oslanjaju na to zrnce vječnosti, ali skrivaju od sebe da ga stvarno kompromituju, gaze, pljuvaju. Koji su izmanipulisani često ne mogu da shvate da direktno kompromituju ono za šta se zalažu. Ali, da bi se to shvatilo, nije dovoljan kokošji mozak. No, ima ko zna, i ko drži konce u rukama, (i njih u svojim koncima), a oni ne moraju da znaju da su u službi tako temeljne, tj. rastemeljujuće manipulacije.
Ako je nekad kapnula kap vječnosti na Crnu Goru, kapnula je samo kroz duhovnike u podvigu, kroz stradanje njenih sinova, junački suprotstavljenih silama koje su zijevale na nju. Drugačije se ne može ni uliti kap vječnosti u Crnu Goru!
Ali, već na početku drugog poluvremena kolumne, vidim da mi je ludilo milije i prešnije nego mudre i spore riječi. Ludilo je bliže životu, sam život je, kad se pokrene - ludilo. Dok sam tako nešto razmišljao, naleće pored mene moj stari poznanik, i onako zadihan i u prolazu mi kaže: ,,Ništa mi nije draže nego da rasturam pamet pametnima. Posebno onima koji vode ovu našu državu.“,,A kako to činiš’’, upitam ga... „Svaku njihovu rečenicu pobijam na glavu. I toliko je više urušim, koliko ona visočije stoji. Tako ih dobro osjećam, znam kako misle i dišu. Sve mi to dolazi kroz vazduh. Zato stalno trčim - tako gutam sve novi i novi vazduh. I tako me jače udara u pluća, i u mozak. Razumiješ li’’, pita me. ,,Sve mi dolazi kroz vazduh, svaka njihova misao i pomisao. Tako sam sjedinjen sa njima, tj. sa Crnom Gorom u kojoj živimo kao u zatvoru. I ovi koji je vode i lažu na sva usta, u zatvoru su, pa makar svaki dan oblijetali zemlju. Sve se raspada znaš, kao što se naše tijelo raspada, tako se i laž rapada, samo ostaju ovi životvorni atomi vazduha, koje, kad sam ovako aktivan, strastveno udišem. Udišem informaciju, istinu, karakter ljudi, udišem njihovo disanje. Zato sam lud, brz, i istinit. Ili ću izgoreti u trku, ili se raspasti“.
Ja ga tu prekinem, i upitam: „Da ti odnekud nijesi ja, a ja ti?! Izgovaraš moje misli, koje još nikom nijesam kazao, jer je prosto ludost i pomisliti da je tako nešto moguće...“
-Vidi se da si mnogo sjedio i mislio. Ne razlikuješ sebe od drugih, toliko si se prepustio mislima koje dolaze odozgo i prožimaju kroz tebe i njih. Možda zato što je ovo sedmica stradanja Hristova. Umnožila se duhovna energija, i silazi i na one na koje nije prije. Ali, ja nemam vremena da mnogo sozercavam. Nosi me oluja. Nosi me raspad Crne Gore. I ja sam neka njena čestica. Ona ognjena, koja ne može da ne gori“.
Tako protrča pored mene čovjek, da ne mogah saznati ko je, iako mi je po riječima i mislima bio bliži nego oni sa kojima svaki dan ponešto pričam. Hristos Vaskrse!
(Autor je književnik)