Piše: dr Goran Ž. Komar
Rušenje grobne kapele mitropolita Petra II na Lovćenu potaknuto je iz dubokog motivacionog sistema projavljenog komunističkom revolucijom, koji je po svojoj uzročnosti potpuno istovjetan lomljenju (macama) nadgrobnih krstova očeva i djedova jednog bokeškog roda koji neću imenovati. Ili, ritualnom ukopu Boga u drugom bokeškom selu koje bih u ovom času, takođe, mogao imenovati. Zanimljivo je da ovi spomenici i danas leže polomljeni, kao što se i danas na Lovćenu nalazi mauzolej. Dakle, kada, kao ja, razumijete brojne povode za priključivanje velikog dijela dinarskog svijeta pokretu koji je personifikovao Josip Broz, tada, ipak, morate prikovati svoju pažnju uz činjenicu da je to djelo - neispravljeno.
Prvi srpski princ kojem je i u odricanju od svijeta sljedovao sopstveni otac, Sava Nemanjić, pokazao je svom narodu potpuna i upotrebljiva rješenja u svim svjetskim zaplitanjima do dana današnjeg i do svršetka svijeta. Sava je sin koji je sinovskoočinskim zagrljajem uzvisio oca. Koji je živio dejstvom Duha, jer je osjećao energije kojima Tvorac umiva materiju. On je znao da je ona tvoračka ne zarad svoga svijetla i svoje topline već zbog svog nemjerljivog svojstva. Čitava svjetska istorija kao da je sadržana u principu dinastičkog oceubistva. Ali, princ Sava, očeljubac, a ne oceubica, kazuje drugačiji zakon. U istoriji evropskih i svjetskih dinastija, hajde da se upitamo, šta je ravno Savinom opitu? Savinosimeonovski opit, kojim sin načalstvuje ocu slijedeći pravedne zagledane u smrt, ne po svome izboru nego zato što tako po svome sazdanju moraju, jest opit uputatelja koji razara smrt i providi kroz zrcalo.
Nema u srpskom narodu stvaraoca koji je tako duboko providio kroz zrcalo i u njemu vidio samo Tvorca kao što je mitropolit Petar II Petrović. Srpski narod ima svetitelje slavljene kroz vjekove, stvaraoce nad stvaraocima koji su iza svoga života na zemlji ostavili nekoliko ispisanih stranica. Ili, ni toliko. Mitropolit Petar II je ispisao mnogo stranica najvišeg umjetničkog domašaja, mitropolit Petar II je, ako tako smijem reći, analizirao svijet, doticao materiju. Ja kao da vidim da ju je svojim dodirom uzburkivao. To je u našem narodu opit posebne vrste. A svetitelj tvrdoško-ostroški, ostade zapis o baštinama obezbijeđenim za Ostrog ili malo preko toga, učini svojom vjerom i svojim životom neraskinuti zagrljaj sebe i svoga naroda. Ko njega grli, ima instrument spasenja. Nadomak ruke. Nedokučiv je opit svetitelja. A onaj kome je Bog dao da kazuje i ispisuje i da svoje stihove utiskuje s one strane zrcala ostavio je Testament. Poput starih patrijaraha sagradio grob i kapelu i odredio ukop. Iskazao se opitom posebne vrste.
Svi oni, pomenuh četvoricu ili vjerovatno trojicu, jesu srpski patrijarsi. Oci, poput Avrama. Ne mogu ovdje kazivati o pokretima dvadesetog vijeka. Ali nigdje kao na Lovćenu, nigdje kao u staroj Gori, nije pokret koji je svijet poznao po Titu, posegnuo za takvom svetinjom. Da tako duboko dokida Zakon. I istovremeno, da tako potpuno oduzme instrumente spasenja. Posve dohvatljive, poznate čitavom sredozemnom i evropskom svijetu. Posve jednostavno narodne. Kojima se pođe kada se pomisli da je potrebno, i u radosti i u nevolji. Korak. Korak. Korak.
U miru obezbijeđene kancelarije računalo se s efektima. Procjenjivani su efekti. Razgledan čitavi sadržajni domašaj srpske kulture. I odabran Lovćen. Odabran mitropolit. Odabran srpski pisac koji je rukama i umovima evropskih veličina utiskivan u kulturno tlo Evrope. Jedan od srpskih partijarha. Očeva. Sljedujućih savinosimeonovskom opitu univerzalne modernosti. Bože, koliko je vidio? Izbor mjesta ukopa govori sve o osnovama zamisli mitropolita Petra II. Nije mjesto za govorenje o tome. Ali onaj koji je tako duboko osjećao patnju svog naroda i gledao samo cjelinu, koji je stihovima sadjevao čitavu narodnu istoriju, stigao je da odredi ukop i predvidi razur.
Njegoš je stihom nadgradio umjetnička ostvarenja Kosmeta ravna najboljim dostignućima renesansne Italije. Naslonjen na pregnuće opita SinaOca. Poznao je, usudiću se da kažem, da su svi zapisi njegove svetosavske dinastije usmjereni na obalske zemlje i da je ta dinastija u svemu što je iza nje ostalo u veoma poznatim efektima njezinog političkog domašaja i snage svoj izraz našla u primorju. Ne, zaboga, samo zetskom nego i dalmatinskom i svetogorskom.
Crna Gora je srušila Crkvu. Srušila ju je na Lovćenu. Nalogodavac se prikrio. Među mojim prijateljima nema ni jednoga koji mi vjeruje da će se časna Gora podići i to će se podići upravo na Lovćenu. Može biti i da ja to neću vidjeti. Izaći će na Lovćen u susret patrijarsima i podići Crkvu.