Nukleinske kiseline, dezoksiribonukleinska (DNK) i ribonukleinska (RNK), predstavljaju skladište svih naslednih informacija. Procesima samoreplikacije nasledni faktori se prenose s jedne generacije na drugu, a u toku transkripcije i translacije materijal što nosi zapis o boji očiju, visini, snazi, građi, stanju psihe prepisuje se i prevodi u molekule proteina koji uslovljavaju pojavu novih - različitih osobina kod čovjeka. Time se pruža mogućnost da budeš sličan precima, ili u nekim posebnim slučajevima i superiorniji od njih. Čak da dođeš do pupolja savršenstva – da dosegneš do nečega što zovu pozicija genetskog pika.
Možda ćete se sjetiti... prije nekoliko godina napisao sam tekst koji je dirao u to mjesto, u to stanje „razloga svih razloga“. Radi usijanih glava valja napomenuti da i dalje vjerujem da većina pitanja koja postavljamo sebi, strahovi sa kojima se sukobljavamo, želje koje umačemo u med pa u srce imaju zapravo svoje prvorodno/zajedničko objašnjenje – genetsku porodičnu podlogu. Odskočna daska sa koje smo se vinuli, ali se u odskoku nezgrapno snašli... i tako rasuli u sijaset nepoznanica. Govorio sam o teoriji „genetskog pika“ – poslednjem stepeniku sa kojeg se vidi Hram sunca. Nisam slutio (a i kako bi?) da sam bio prvi koji je javno prozborio na tu temu. Mislio sam da neće moći da se nađe na ovom našem astalu kakofonije ukusa. Zapamtite, živimo okruženi hordama mozgova koji su alergični na znanje.
Tada nije bilo dovoljno prostora u novinama da kažem sve što sam kanio da napišem. Prilike su sada drugačije... i slovo je postalo prodornije. Čita se, čuje i prepričava. Zahvaljujući vama, narode. Nego, da osvježimo pamćenje i nastavimo sagu dalje... Genetski pik je zapravo osoba. Čovjek koji je generacijama kalemljenja izrođen kao najbolji nosilac svega dobrog što je njegova krv nudila. Radi se o fenomenu sa kojim se zoologija i botanika svakodnevno srijeću. Prirodna selekcija. Savršeno preklapanje čestica, molekula, hemijskih lanaca dovodi do „najkvalitetnijeg nosioca“ iz linije svog soja. Stanovište da svaka porodica doživljava genetski vrhunac u samo jednom potomku/primjerku sada je opšteprihvaćeno. Nažalost, može biti samo jedan. Biologija i biohemija su neumoljive za broj učesnika. Treba nekoliko generacijskih ciklusa da se rodi taj/ta koji nosi najidealnije tjelesne i umne prerogative. Zato se u psihologiji ova pojava podvodi pod termine vrh ili vrhunac (pik).
Naime, ono što je takođe dokazano jeste demotivišući zaključak po kom se svaki genetski pik spontano autozaključava. Tačnije, porodično stablo nakon njega najčešće nema mogućnost daljeg napretka. Sve krene nizbrdo. I, ako bi se takvo stvorenje razmnožilo, čitav naredni porod i njegovo udaljeno potomstvo bili bi dekadentni. Sve slabije. Zašto pobogu (pitate se)?! Zato jer mu za partnera treba osoba koja je najjača grana u krošnji svog stabla. Genetskom piku je neophodan genetski pik iz drugog plemena. Tek tada bi porod bio napredan i snažan. Lavovi to znaju... tigrovi i gorile i te kako. Njihovi pikovi uz pomoć feromona prepoznaju da li miris ljubavi stiže od savršene žene/mužjaka... ili od škarta. Alfa traži alfu. Sve ostalo je neprihvatljivo. Omega vodi kraju.
Kod ljudi je stvar zapetljanija. Ima nas sijaset - i prema statistici najmanje tri miliona pikova od sedam milijardi duša trenutno pravi krugove po Zemlji. Spremno da nađe ono što mu treba – ili da nestane. Ako ste pomislili da smo izgubili mogućnost da se prepoznajemo uz pomoć feromona, kao životinje, grdno ste se prevarili. To samo sada drugačije zovemo – magična privlačnost. Moderno ime za šumske navike. Kada u dodiru pogleda shvatite da ste naišli na nekoga kome pripadate. Kada neumoljivo boli ako se ne spojite.
Sledeća poteškoća, genetski pikovi privlače sve i svakoga... a u slučaju da ne dosegnu do kompatibilnog partnera – razvijaju aseksualno ponašanje i uvode sebe u entropiju psiho stanja. Nema kompromisa, nema alternacije. A i kako bi drugačije kada srž koju nose ne dozvoljava razvodnjavanje. Kad malo razmisliš, ovo jeste čaša puna blagoslova... ali sa nekoliko kašika teškog prokletstva. Ne da da se ispije natenane.
* * *
Legije krivih noseva, uskih ramena, sitnih usana, izopačenih umova svakodnevno gaze. Krave umisle da su kraljice. Blavori da su gazele. No, desi se povremeno da nabasamo na one koji mirišu na drugačije, koji u sebi nose bolje. Nekada, ali samo nekada, ukažu se te neobjašnjivo divne pojave. Neobične zvijeri. Snove ti zatruju. Žedniš pored vode. Pretražuješ bosonog savane. Teško je mislima narediti da ih puste... mozak ti šapće „okani se, neka ode“. Ali ne ide, niti će. Nemoj žaliti sebe, njima je teže. Istina, stvoreni su da se vole... ali ne tebe. Traže ono što nikada naći neće. Takav je put za krojene od soli neba, za te posebne. Priupitaj se, ako ovakvu gorčinu od osjećanja ne poznaješ, da nisi možda ti iz njihove kaste? Da nisi možda ti iz kolijevke od mjesečeve paučine? U tom slučaju, divim ti se... i zbilja, žao mi je.
(Autor je književnik)