- Piše: dr Radomir Prelević

Milići sa Orahova u Kučima su brojno i poznato bratstvo veoma bogate prošlosti. Potiču od roda Mrnjavčevića, čiji je rodonačelnik kazanac Mrnja i njegov sin vojvoda Gojko, koji je živio u prvoj polovini XIV vijeka. Milići su nastanjeni u Orahovu već šest vjekova što rječito govori o njihovoj snazi i vječitoj borbi za opstanak u izrazito nepovoljnim istorijskim uslovima. Između velikog broja značajnih ljudi i junaka iz toga bratstva, ovdje će biti riječi o tri ličnosti od kojih je svaka bilježila svojim djelom i podvigom po jedan vijek, a to su: Đulja Jovanov (XVIII vijek), Borika Miljanova (XIX vijek) i Arso Nikin (XX vijek).
Gine mlad
Đulja Jovanov Milić živio je sredinom XVIII vijeka. Poznato je vrijeme njegove pogibije – to je 1774. godina, početkom maja, a vrijeme njegovog rođenja nije zabilježeno. Indirektno se, međutim, može zaključiti da u vrijeme pogibije nije imao više od četrdeset godina, što znači da je rođen nakon 1734. godine. Činjeničnu osnovu za ovo zaključivanje nalazimo kod Miljana Jokanovića u knjizi „Kuči, etnografska istorija”, Podgorica, 1996. Tamo je zapisano da je Iveza Vukov Nikočević, saborac i drug Đulje Jovanova, rođen 1741. godine, što znači da je u vrijeme Đuljinog stradanja Iveza imao trideset i tri godine. Imajući u vidu da je kod Marka Miljanova odnos između Đulje i Iveze prikazan kao odnos u svemu ravnopravnih ličnosti saboraca i drugova, to bi bilo logično da se zaključi da među njima dvojicom nije bilo velike razlike u godinama života. Zato i vjerujemo da je Đulja bio stariji od Iveze najviše desetak godina.
Đulja Jovanov je, prema Miljanu Jovanoviću, četrnaesti pas (naraštaj, koljeno) od Mrnje, rodonačelnika slavnog roda Mrnjavčevića: Đulja, Jovan, Milija, Marale,Radonja, vojvoda Đurđe, vojvoda Panto,Gavrilo (Grča),Nenad, Vuko, vojvoda Gojko-Mrnja.
Nije zabilježeno ni njegovo kršteno ime, jer je očigledno da ga mi zovemo po nadimku Đulja, vjerovatno od pravog imena Đurđe. Imao je sina Joka iza kojega nije ostalo potomstvo, tako da se u Kučima i danas žali što je kuća slavnoga Đulje Jovanova ugašena.
Uzbudljivu povijest o Đulji Jovanovu Miliću donosi Marko Miljanov Popović u dva svoja djela: „Primjeri čojstva i junaštva” i „Pleme Kuči u narodnoj priči i pjesmi”. Opis Đuljinog podviga u ta dva književna djela razlikuje se samo po tome što je u knjizi „Pleme Kuči u narodnoj priči i pjesmi” dat i širi kontekst predmetnog istorijskog događaja, dok je u „Primjerima čojstva i junaštva” pažnja usmjerena na neposredne okolnosti Đuljinog stradanja. Inače, ovo je gotovo jedinstven primjer u književnom opusu Marka Miljanova da je isti događaj, i to sa istovjetnim opisom, zastupljen u dva književna djela.
Marko Miljanov počinje storiju o Đulji Jovanovu opisom istorijskih prilika u Kučima u drugoj polovini osamnaestog vijeka, kojima dominira uporna oslobodilačka borba Kuča protiv Turaka. Glavni zapovjednik turskih snaga na ovim prostorima u to vrijeme bio je skadarski vezir Mehmed-paša Bušatlija. To je otac Mahmud-paše Bušatlije, koji je poveo rat protiv Crne Gore 1896. godine u kome je izgubio glavu u Boju na Krusima. Bio je to moćan i surov vezir koji je odlučio da Kuče povrati u pokornost radikalnim mjerama. Njegova glavna zamisao bila je da izvede neodoljivi jednovremeni napad na Kuče, i to sa svih strana, snagama koje su brojile preko dvadeset hiljada vojnika i to u rasporedu koji Marko Miljanov opisuje ovako: „Begovi bosanski i ercegovački da udare preko Kupisaca, Mećikukić preko Bioča, beg Zotović s glavarima turskijem i arbanaškijem od donje Arbanije preko Fundine, Usein Ot s gornjom Arbanijom preko Zatrijepča, beg Šabanagić i paša Mahmudbegović od Stare Srbije preko Oraova, kapetan Mekić od Kolašina preko Veruše, a vezir s njegovom vojskom na Medun”.
U Kuče ću mito opraviti
Kad već pokreće takvu silu, Mehmed-paša Bušatlija je želio da slomi oslobodilački i borbeni entuzijazam Kuča, po mogućnosti zauvijek, i to na način što će u ovom pohodu potpuno iskorijeniti onaj dio Kuča za koji je vjerovao da predstavlja vječito jezgro pobune.
Vojnoj operaciji, kao što to obično biva, prethodila je akcija razjedinjavanja Kuča, tj. razbijanja njihove moralne snage, tj. sloge. To je postignuto podmićivnjem pojedinaca radi izdaje ili, pak, pasivnog držanja. Marko Miljanov navodi imena nekolicine ljudi koji su bili organizatori izdaje i koji su za taj rad primili „po kapu pulja” i objašnjava: „u to vrijeme mlogo je tije para bilo. Jedna pulja imala je vrijednost jedan i po groš”.
To dobro opisuje i narodna pjesma: Savjet čini skadarski veziru (...)/ Na savjet je gospodu skupio/ I ovako njima govorio (...)/ „ Svud mejdane junačke dobismo,/A na Kuče vazda pogibosmo (...)/ Tome uprav divljemu narodu/ Doć se glave nikako ne može./ Prosta Crna Gora po sto puta,/ Koja nam je mnogo jada dala (..)/ No krš kučki su to sto čeljadi (...)/ Pa im ipak ne mož‘ odoljeti! (...)/ Nego Turci da kupimo vojsku,/ Pa i opet da im udarimo,/ Jer sad sam se bolje dosjetio:/ U cara sam blago izmolio,/ U Kuče ću mito opraviti,/ Nećemo li mitom oštetiti./ Ako turska sreća nas posluži,/ Te se Kuči na blago namame,/ Tako bi im Turci došli glave.//
(NASTAVIĆE SE)