U organizaciji Udruženja potomaka i poštovalaca ratnih dobrovoljaca 1912–1918. Berane, Srpskog istorijskog društva „Nikola Vasojević“ Berane, Udruženja književnika u otadžbini i rasejanju Andrijevica i Udruženja srpskih književnika „Sjeverac“, zajedno sa porodicom Branke Radeve Đukić, koju su dvojica albanskih krvoloka sa Kosmeta svirepo ubili 1975. godine na Čakoru, nakon 42 godine, treći put zaredom upriličen je komemorativni skup na tom mučeničkom mjestu.
Brankin brat od strica prof. dr Slavoljub Đukić, podsjećajući prisutne na taj svirepi i krvavi zločin nad njihovom odivom, koja je divovskom snagom, bez ičije pomoći, odbranila svoju djevojačku čast i čistotu, plativši to najvećom cijenom, kazao je da je život izgubila vraćajući se iz Peći sa upisa školske godine, ali ne dozvolivši monstrumima da zadovolje svoje porive.
– Rasla je i radovala se djevojčica Branka – svakom cvjetiću, svakoj kapi rose na travi, žuboru potoka, pramenu oblaka pod plavim nebom što se podiže uz planinu ustupajući mjesto sunčevim zracima, ljepoti planina Javorja, Dijela i planinskom vrhu Starac, koji spaja i nadvisuje obje ove planine, te bujnom Krsnom brdu i svekolikoj lijepoj i zdravoj prirodi oko sebe. Još kao djevojčurak je pod svojim lakim stopicama osjetila skoro svaku travku mekanog tipca ovdje na Čakoru i u okolini, udisala najčistiji vazduh i slušala fijuke vjetra koje proizvode strune čakorskih četinara. Tanano i ponosno je gazila pješačkom stazom do škole, i natrag do roditeljskog doma, učila da oblikuje slova i pisala prve sastave. A već kao učenica gimnazije izrasla je u vasojevićku ljepoticu kojoj nije bilo ravne. I ko bi mogao da pretpostavi da će njena fizička i duhovna ljepota postati meta za najstravičniji zločin koji onovremeno potrese Meteh, Gornje Polimlje, Republiku Crnu Goru i onu Jugoslaviju. A, danas se navršavaju 42 godine od kako dva obijesna albanska monstruma iz Streoca kod Peći ubiše na ovom mjestu našu Branku, a njena plemenita duša se vinu u nebeske visine i osta da živi životom legende – elegično i dubinom bratskog bola priča Slavoljub Đukić.
Naglasio je kako Brankina tragedija i njeno ime ostaše i izrastoše u simbol vasojevićkog gnjeva i otpora prema svakom zločinu koji dolazi sa rugovske ili bilo koje druge strane, a ovaj njen mramor koji svojom rukom napravi i postavi njen otac Rade – postade svetinja koja čuva uspomenu na njenu ljepotu i njenu hrabrost kojom se brane djevojačka čast, ponos i ljudsko dostojanstvo.
– Već treću godinu zaredom kako je ovdje u organizaciji navedenih udruženja, koja predvode Goran Kiković iz Berana, Brano Otašević iz Gornje Ržanice i Mišo Kuburović iz Andrijevice, upriličena posjeta ovoj svetinji gdje se elegičnim slovljenjem nadahnuto i gordo odaje pošta i priznanje Branki Radevoj – za njen uzvišeni i herojski čin kojim ona žrtvova život zarad čistote svog obraza i djevojačke časti i poštenja. Priznanje se takođe iskazuje i njenom ocu Radu koji se odazva vapaju svoje mezimice, izrečenom metaforičkim stihovima u pjesmi „Mramor na Čakoru“, velikog narodnog poete Radovana Bećirovića, koji u bjelopoljskoj sudnici likvidira ubicu svoje ćerke. „Crni vrane, što ćutiš na grani? Sleti, jadan, te me kljunom brani! Il’ se, hajde, niz planinu vini, tamo đe su Đukića katuni, te im kaži i pleme pobuni, da na Čakor planinu izađu, da me mrtvu ili živu nađu!“, dočaravajući time svu tu njenu golgotu – zaključuje svoje obraćanje njen brat Slavoljub.
Na mramoru svoje sestre Branke, po prvi put bila je i Đukića odiva Nedeljka Neda Đukić Borojević iz Republike Srpske, pjesnikinja velikog i zapaženog opusa, koja ja za ovu priliku napisala elegičnu pjesmu u desetercu pod imenom „Oj, Čakoru“, a koju je ona tu i pročitala. Prisutnima je podijelila i svoje četiri knjige.
– Bila mi je čast kad mi je moj imaginarni brat Slavoljub Đukić, koga sam danas prvi put upoznala, ponudio da napišem jednu pjesmu o Branki. I ništa mi nije bilo teško da dođem danas ovdje iz Banjaluke, da vas sve vidim, da vas pozdravim! Ja vas sve volim, vole vas ljudi u Republici Srpskoj, da smo živi i zdravi sto godina, da se sastajemo na ovom svetom mjestu, ne samo vašem nego i našem, gdje god diše srpska duša – poželjela je Nedeljka Neda Đukić Borojević.
Istoričar Goran Kiković je kazao da je Branka prije 42 godine poginula od zlikovačke velikoalbanske politike, koja datira još iz turske okupacije, kada su oni, uvijek uz jačega, napadali srpski narod.
– Nije ovo samo pomen Branki nego svakoj našoj nevinoj žrtvi koje su ginule na ovim planinama i gorama od zlotvora koji su od daleke Azije dolazili da nas pokore, ali ne uspjevši u potpunosti. Većina je izdržala kao što je i Branka izdržala i zato njoj ovaj pomen činimo kao heroini našoj, s ponosom sjećajući se nje, o kojoj su i pjesme ispjevane, a koga one opjevaju taj vječito živi. Ti zlikovci naši vječiti, i Brankini, ali uz pomoć velikih svjetskih sila, okupiraše naše sveto Kosovo sa čim se nikad pomiriti nećemo, kao što se nijesu pomirili ni naši preci nego su 500 godina u ovim vrletima i šumama odolijevali toj turskoj najezdi, a ostali čista čela i obraza. A, imalo je i tada osvetnika, kao naš Rade, veliki osvetnik i dabogda mu se ruka pozlatila i njemu i svakom ko osveti nevinu žrtvu. Nikad srpski narod nije ubijao, samo se branio i nije okupirao tuđe teritorije, a neki danas traže Čakor. Pa nije njihovo ni Kosovo i Metohija, a kamoli Čakor! A kad okupator ode sa Kosova i oni će otići, i to uz pomoć Rusije i u dogledno vrijeme, kako i otac Tadej predviđa – istakao je Kiković.
Brano Otašević, koji je tog kobnog dana imao sreću ili nesreću da se sa, od skora počivšim, Perom Praščevićem sretne sa Brankom na Čakoru, posebno emotivno i sa jecajima u govoru opisao je taj trenutak, istakavši da je cilj ove komemoracije da se i nakon 42 godine, za porodicu prepunu bola i tuge, pored evociranja uspomena na lik Brankin, „podsjetimo i na opasnost koja se, kao i onda i mnogo puta ranije, nadvija nad srpski narod“.
– Vraćajući se iz Peći gdje je upisala četvrti razred srednje škole i željela da ispuni želju svojih roditelja i nastavi fakultet, izašla je Branka iz autobusa i dalje prijekim putem krenula razdragano prema katunu gdje su je čekali otac i majka, a sada pokojni Pero Praščević i ja bili smo toga dana na Čakoru i ugledasmo je onako vedru i veselu. Poznavajući je obojica jer smo bili prijatelji sa njenim roditeljima i bratstvom, zvali smo je da sjedne sa nama i osvježi se sokom, ali ona je na nesreću žurila da za dana stigne kod svojih, i uletje u zgraljupi zvijeri. Dalje je sve poznato. Krvožedne ubice rođene tamo gdje su se većinom rađali krvavi zločinci i zvijeri u ljudskom obliku, na ovom mjestu prekratili su joj život – pričao je Otašević.
Kako je ovog datuma prošle godine pokrenuta inicijativa, i od svih prisutnih potpisana, da se na tom mjestu – mramoru ljepote, čednosti i žrtve srpske heroine Branke Radeve Đukić, podigne crkva ove srpske mučenice, kojom bi se simbolički iskazao počinjeni zločin nad Brankom i prikazao plamen iz Radeve ruke, koja stiže krvnika, Mišo Kuburović, epski pjesnik, epski je poručio:
– Skupili smo se ovdje na vrhu Čakora zbog ljudskog razgovora i dogovora. Branka! Zbog tvoje plemenite duše, na mjesto gdje ti krvnici krv prosuše. Ovdje gdje smo riječ dali i obećali, da ćemo ovoga datuma svakoga ljeta donositi raznovrsno cvijeće i za dušu ti paliti svijeće. Još smo nešto obećali ako nam neprijatelji domaći i strani budu dali, da napravimo spomenik, ovdje, sa tvojim likom, koji će vječno da živi kao onaj na Bojnoj Njivi. A riječ ljudska data i potpisom potpisa(t)a, kod ljudi vrednija je od čistoga zlata. Jer tu ne smije da bude greški – rekao je Radovan Bećirović Trebješki: „Ko ne drži do date riječi, ta se bolest ničim ne liječi“! Počivaj u miru, Branka, u carstvu besmrtnih junaka – besjedio je Kuburović potvrdivši time da će riječ biti održana.
Na tom strašnom mjestu podsjećanja – strašnom mjestu bola, obratio se i profesor srpskog jezika i književnik Slobo Čurović, koji je svojevremeno jedini u Podgorici odbio da predaje ovaj sadašnji, kako ga je nazvao, lažanski jezik. Obratio se i pjesnik David Lalić iz Cecuna, koji je bio gimnazijska generacija Brankina i lično je poznavao, a neposredno poslije njene pogibije o njoj je napisao pjesmu, kao i epski pjesnici Žarko Bojić, Bato Krgović, Rade Petričević, Nikola Nenezić Čudesni i Borisav Golubović, a nastupili su i narodni guslar Milenko Kalezić i guslar Radonja Marsenić.
N.V.