-Piše: dr Milija Mimović
Kako prije izvjesnog vremena reče jedan moj prijatelj: „U Crnoj Gori se vlast mijenjala dva puta – jednom u Prvom svjetskom ratu i drugi put u ... Drugom svjetskom ratu.“ Iako izrečena tokom opuštene i, na momente šaljive rasprave, ova opservacija mi se urezala duboko u pamćenje, valjda zbog tragikomične istine koju nosi u sebi. Te 1918. jedna kruna je zamijenjena drugom, a 1945. godine na čelo su došli komunisti koji su, iako presvučeni tokom devedesetih u skuplja odijela, nažalost, i danas tu.
Ovu činjenicu bi teško bilo objasniti i u nekoj razvijenoj zemlji visokog standarda građana, ali je, svakako, to još teže uraditi u maloj, opljačkanoj, osiromašenoj, kriminalizovanoj i duboko podijeljenoj zemlji kakva je Crna Gora. Da misterija bude još veća, Crnogorci su savršeno svjesni kome daju podršku i dobro znaju da je i osiromašena i opljačkana, i duboko podijeljena i kriminalizovana baš od onih kojima su, od izbora do izbora, poklanjali većinsko povjerenje, bez obzira na sve opravdane primjedbe opozicije i na sve marifetluke, prevare i zloupotrebe od strane vladajuće većine kojih smo se nagledali tokom izbora u poslednjih tridesetak godina. Zato ćete danas teško naći nekog ko će vas mirno pogledati u oči i reći: „Da, ja glasam DPS“.
Pa zašto onda glasaju i da li će crnogorsko društvo ikada prihvatiti demokratiju kao putokaz do boljeg, poštenijeg i modernijeg društva?
Koliko smo samo puta čuli od opozicionih birača, pa čak i od opozicionih čelnika da „nema goreg naroda na svijetu“ ili da „ovaj narod i ne zaslužuje bolju vlast od ove“, ali da li je to zaista tako?! Kad ovo kažem, ne mislim na one ljude koji svojom podrškom i angažmanom u DPS-u čuvaju nezasluženo stečene privilegije u svim segmentima našeg društva, od prosvjete i zdravstva do kulture, biznisa i sporta. Kad ovo kažem, ne mislim na one ljude koji za sendvič i 300 eura mjesečno vise pored kompjutera i pišu komentare po internet portalima i društvenim mrežama ili obilaze rodbinu i komšiluk dajući lažna obećanja da će im se oprostiti nagomilani računi za struju ili zaposliti neko iz porodice. Ne mislim ni na one koji „peru“ svoju kriminalnu prošlost obavljajući prljave poslove kad i kako im se naredi, niti na one koji svoj glas prodaju za 20 do 50 eura, vreću brašna ili dva metra drva. Za sve njih će se pobrinuti institucije sistema kada za to dođe vrijeme. Ovdje mislim na one ljude koji, siguran sam, predstavljaju većinu u glasačkom tijelu DPS-a, a koji kroz podršku toj stranci traže način da prežive ova teška vremena i obezbijede svojim porodicama kakvu-takvu egzistenciju i sigurnost. Duboko postiđeni zbog nemoći da preuzmu kontrolu nad sopstvenim životom uvijek će vam nervozno reći da „ne glasaju ni za koga“ i „da su svi isti“ ili će jednostavno prećutati svako vaše nastojanje da ih uvučete u priču o politici. Iza takvih ljudi se uvijek krije neko „dijete koje radi u Opštini, policiji ili Vodovodu“, neko „obećano radno mjesto“ na koje čeka već desetak godina, neki „četnici koji će mu sjutra zakucati na vrata“, neki put koji „samo što nisu asfaltirali“, a koji će povezati njegovo selo sa svijetom, neki „otkup stoke“ koji mesne industrije nude samo politički podobnim seljacima, neka „fabrika koja treba uskoro da se gradi“, a gdje će biti mnogo novih radnih mjesta... Ova lista je duga i preduga.
S druge strane, DPS je, istini za volju, sa svojim satelitima sve do skoro važio za jedinu političku opciju podržanu i prihvaćenu od strane zapadnih zemalja, čiji uticaj je postao dominantan na ovom prostoru nakon pada berlinskog zida i pravo je pitanje za tadašnju opoziciju: zašto je išla uz vjetar i pasivno ulazila u unaprijed izgubljene bitke, svjesno gurajući svoje članstvo i simpatizere u izolaciju, dok je DPS istovremeno sarađivao sa Zapadom i primao ordenje od Putina? Sve to ostaje za neku dublju analizu i raspravu i nadam se da ćemo jednog dana saznati istinu. Izmučeni ratom i ekonomskim propadanjem mnogi od ovih ljudi su iskreno vjerovali da će nas sami ulazak u Evropsku uniju svrstati u grupu uređenih, bogatih i socijalno pravednih zemalja, pa su i bili spremni da zažmure kad je trebalo jer su dobre odnose DPS-a sa zapadnim zemljama doživljavali kao garant približavanja i ulaska u tu istu Evropsku uniju. Danas je i ljudima u međunarodnoj zajednici, pa i ovoj većini među glasačima DPS-a, sve jasnije da ljudi koji će taj posao obaviti kako treba žive na nekoj drugoj adresi.
Na kraju, ako opozicioni birači ostanu dosledni sebi, u rukama ovih ljudi je ključ pobjede na svim narednim izborima. Dobro je što ih novi lideri u opoziciji ne doživljavaju više kao otpadnike i neprijatelje, već kao žrtve ovog režima kojima je potrebno pružiti ruku i pomoći u borbi za ličnu slobodu i vraćanje samopoštovanja. Stoga smo ovih dana svjedoci njihovog, još uvijek opreznog, ali sve uočljivijeg buđenja širom Crne Gore. Oni postaju svjesni ne samo svoje moći da trasiraju pravac daljeg razvoja ove zemlje, već i odgovornosti, kako prema sebi tako i prema svojim naslednicima i budućim generacijama. Samo je pitanje dana kada će ova pojava uzeti maha i postati masovna. Nedavni izbori u Herceg Novom, kada je oko 800 glasača DPS-a prešlo na stranu opozicije, to najbolje potvrđuju i potpuno sam siguran da nećemo morati da čekamo Treći svjetski rat da bismo promijenili ovakvu vlast.