-Piše: Milan Mišić
Početak jeseni kao da je donio svojevrsnu epidemiju referenduma o nezavisnosti. Prošle nedjelje u vijestima su tim povodom bili Kurdi, koji su s velikom većinom izglasali osamostaljenje svog autonomnog regiona od Iraka, a potom Katalonci koji su svoje izjašnjavanje o secesiji od Španije zakazali za danas.
Ni Kurdi ni Katalonci neće, međutim, u dogledno vrijeme ostvariti svoje snove – nema, naime, osamostaljenja samo voljom jedne strane, niti, kako smo se uvjerili na sopstvenom primjeru, nove države nastaju bez podrške velikih sila, što u ova dva slučaja nije obezbijeđeno.
Što ne znači da nije riječ o ozbiljnim političkim zapletima, niti da su ova referendumska izjašnjavanja bez posledica. U prvom slučaju u pitanju je nova zavrzlama na Bliskom istoku, a u drugom ozbiljna komplikacija za Španiju, ali i glavobolja za EU.
Kurdi svakako nisu računali da će konačno dobiti državu samo zato što je žele i zaslužuju: u prilog im ne ide okolnost da su značajna etnička manjina ne samo u Iraku, nego i u Turskoj, Siriji i Iranu. I da današnji interesi velikih sila, globalnih i regionalnih, nisu usaglašeni da bi se u ovom slučaju postiglo rješenje.
Katalonci su u ovom pogledu još usamljeniji. Njih 7,5 miliona imaju doduše svoju kulturu i svoj jezik, ali su dio Španije još od 16. vijeka. Danas čine 16 odsto stanovnika Kraljevine čijoj ekonomiji doprinose sa 20 odsto.
Imaju široku ekonomiju, ali to im nije dovoljno. Istina, ovo nije prvi put da pokušavaju da se osamostale: referendum o tome održali su i 2014. ali su na birališta tada izašli samo oni koji su bili ”za”, što izjašnjavanju - tada”neobavezujućem” - nije obezbijedilo legitimnost. A sem toga, secesionisti nisu dobacili do minimuma od 50 odsto.
Predreferendumski dani ne nagovještavaju baš miran rasplet. Vlasti iz Madrida su uhapsile 14 katalonskih funkcionera, zaplijenile milione glasačkih listića i blokirale internet sajtove koji promovišu nezavisnost i objašnjavaju referendum. A u luku katalonske prestonice, Barselone, prispio je veliki kruzer čiji putnici nisu turisti, nego specijalni odred policije…
U agitaciji za osamostaljenje, secesionisti se pozivaju na univerzalno ljudsko pravo na samoopredjeljenje, ali nasuprot tome je španski ustav (za koji je, kad je 1978. usvajan, glasalo i 90 odsto Katalonaca), koji kaže da je Španija (koja ima čak 17 regiona) nedjeljiva. Politički argument je pak da o cjelovitosti zemlje treba da odlučuju svi njeni građani, a ne samo neki.
Premijer (od 2011.) konzervativne vlade u Madridu Mariano Rahoj odbio je svaki razgovor sa secesionistima, zbog čega su ga oni optužili da je autokrata i počeli da ga porede sa diktatorom Frankom. Optužba ne drži vodu: španska demokratija dobija visoke ocjene po svim kriterijumima. Manjak demokratije pripisuje se katalonskim liderima, koji su cijelu referendumsku operaciju ovog puta izgurali ignorišući one sugrađane koji o nezavisnosti imaju drugačije mišljenje.
Procjene su da secesionistički blok nema više od 45 odsto katalonskih birača, mada bi ovog puta mogao da stekne tanku većinu. Argument Rahoja je pak da on nema mandat da dozvoli referendum o otcjepljenju bez prethodne promjene ustava, o čemu treba da se izjasne svi Španci – a za šta danas ne postoji politički konsenzus.
Umjereniji Katalonci više insistiraju na pravu da održe referendum nego što su uvjereni da će im donijeti nezavisnost. I oni i secesionistički blok se pozivaju na primjere Škotske i kanadskog Kvebeka, mada ne podsjećaju da su tamošnji plebisciti održani uz pristanak centralnih vlasti. A što se tiče političkog rješenja, svaka strana smatra da ustupke treba da načini ona druga.
Prizivaju – sasvim očekivano – i primjer Kosova, mada im poređenje ne ide u prilog: Katalonija nije ta vrsta zapleta, nije (hvala bogu), bilo etničkog nasilja i prateće globalne medijske kampanje poput one sa Balkana, gdje je albanska oružana pobuna prvo proglašena za terorističku, a potom nazvana ”borbom za slobodu”, svestrano podržanom od najmoćnije sile, Amerike, i njenih evropskih saveznika. Uzgred, Španija je jedna od četiri članice EU koje nisu priznale nezavisno Kosovo.
Kad se podvuče crta, kako god se završilo današnje izjašnjavanje u Kataloniji, nikakve su šanse da će Evropa dobiti novu samostalnu državu. Samoopredeljenje jeste uzvišeni princip, ali njegova primjena u svakom pojedinačnom slučaju zavisi od konkretnih političkih realnosti: ono što važi za jedne, najčešće nije primjenljivo za druge.
Katalonija je, uostalom, iz Brisela upozorena da nezavisnost znači i izlazak iz EU, odnosno mukotrpan proces ponovnog pridruživanja, što će reći prelazak u čekaonicu u kojoj smo danas mi sa Balkana. A to podrazumijeva i udarac tamo gdje najviše boli, po džepu. Koliko će to uspjeti da ohladi u ovom momentu vruće glave, vidjeće se na kraju današnjeg dana.
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik ,, Politike’’)