Piše: dr Radoslav T. Stanišić filmski i TV reditelj
Ako čovjek zaista toliko trpi u životu, prirodno je da to deformiše njegovu psihu i cio organizam pa zašto onda i na pojedinim djelovima njegovog tijela ne pokazati stepen tih izopačenja? Saglasno tome, na glumca su nalijepljivane razne izrasline i dočaravane patine kako bi se još više akcentiralo bitisanje izvjesnih utisaka i pojava u njegovam organizmu. Kada se već stvarnost preinačuje naspram čovjeka, zašto se onda ne opredijeliti i za prikazivanje onih trajnih posledica takvih promjena? Službenici u filmu sjede na pretjerano golemim stolicama, sjenke su oslikane na licima i kulisama, scenografija je bazirana na oštrim kolažnim oblicima, eksterijeri su upadljivo naslikani, a nerealne podloge i postupci visoko su stilizovani. Pisci scenarija Karl Majer i Hans Janovic zamislili su da se film dešava u nekom svom iščašenom svijetu, a reditelj Robert Vine i scenografi Valter Rerig, Valter Rajman i Herman Varm još više su doprinijeli naglašavanju toga u određenim sekvencama i svakoj dijaloškoj sceni.
Time se određuje i nova funkcija kamere koja je oslobođena svog upornog traganja za istinom i povjereno joj je dočaravanje ekspresije užasa. Zapravo, insistira se na proporcijama ekspresije unutar samog kadra, kao preduslovu za ozakonjenje podsvijesti. Shodno tome, osvjetljenje je postalo krajnje mistično u tonovima sivog i crnog, kao da provaljuje s neba za vrijeme totalnog pomračenja. Njegova otkrivanja imaju karakter bombardovanja, sračunatog na nove i nove šokove. Za Roberta Vinea Kaligari je oličenje detronizacije kulta lične vlasti i autoriteta u odlučivanju o sudbini ljudi. Trebalo je izazvati krizu i nepovjerenje u sve tradicionalne institucije vlasti i prebaciti na njih svu odgovornost za zlodjela kojima je izložen nezaštaćeni čovjek. Pisac scenarija, Karl Majer, na kraju se uplašio – šta će se postići isticanjem podsvijesti ako ona bude definisana na isti načrin kao i sama svijest, pogotovo što reditelju nije promakla mogućnost sažimanja subjektivizma i objektivnih predstava?
Veoma jasno se insistiralo baš u liku samog Kaligarija na prisustvu potpuno racionalnog iskustva! Ako averzija prema njegovim monstruoznim djelima treba da izazove u nama odvratnost i prema svakoj koncentrisanoj moći, onda se ne može izbjeći i pitanje – kako iz svega toga pobjeći i kuda?
Kakav bismo svijet zaista željeli? Nije li to opet povratak svijesti i realnosti, na način koji autori nisu željeli, objašnjenje svijeta, čak i opravdanje u izvjesnom smislu? Jedini prihvatljiv izlaz je, prema Majeru, bio u prekidanju tih najvažnijih transmisija sa sviješću – Kaligari mora da bude kažnjen, da se vrati u ludnicu i tamo javno deklariše da je sav taj avetinjski svijet upravo takav zato što ga tako vidi i doživljava potpuno poremećen i zamagljen ljudski razum.
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.