Zlocin
Labudović: Društveni brlog
Tri godine, tri dana, tri sata... za smrt nema vremenske odrednice i ožiljak tuge je njeno vanvremensko i trajno obilježje - kazao je Emilo Labudović, predsjednik Narodne socijalističke stranke.
A kad je smrt nasilna, navodi on, kada je podmukla, kada je planirana, naručena i rezultat društvenog brloga u kojem se, evo neko vrijeme, davimo, onda je još teže prihvatljiva i sa njom se još teže izmiriti.
- Duško Jovanović, ni pred kim kriv, kažnjen je upravo takvom smrću. Ali, teže i od same te i takve smrti jeste uporno, trogodišnje nastojanje da se on potisne, da se zaboravi, da se svede na krug njegove porodice, da je pokrije pljeva zaborava koja sipa svakodnevno, bez umora i odmora. O Duškovoj pogibiji je sve rečeno i sve se (ne)zna. Zna se zbog čega je ubijen, zna se iz kojih su krugova naručioci i planeri, zna se i ko bi morao biti izvršilac. Ali, više od tih istina, istina je da istina o tome ne smije i ne može na površinu. Ne dok je ova i ovakva Crna Gora, Crna Gora zbog koje je Duško digao glas i platio glavom. Crna Gora koja je izgubila građansku hrabrost. Crna Gora koja se pomirila sa puzajućom filozofijom života u kojoj je jedino važno da se zlo, ako ga već ima, dešava nekom drugom. Crna Gora koja se odrekla sebe same i one slike koja o njoj još uvijek stoji u istorijskim čitankama i nacionalnim stereotipima. Vlast je pokušala da fingira suđenje Duškovim ubicama. U prvi plan je istureno samo jedno lice, i to samo kao mogući saučesnik. Nijesam pozvan da ocjenjujem koja je karika u sistemu policija - tužilaštvo - sud popustila ili pukla, uglavnom "puklo". A moralo je da "pukne" jer ova i ovakva Crna Gora još nije spremna i sposobna za istinu. Jer, istina o Duškovoj smrti je istina o nama, o ovom vremenu i ovom mjestu. Bogu za leđima kada je riječ o pravu i pravdi. A možda i ne može drugačije. Jer Duško je bio jedan od onih koji su htjeli i odvažili se da mijenjaju svijet i i njegova ustaljena pravila gdje je sila, slijepa i nasilna, mjera svemu i svačemu. A takvi su uvijek na meti. Tri godine, tri dana, tri sata... smrt je vanvremenska, kao što je bol koju ostavlja za sobom. Ali, Duško će stvarno biti mrtav tek onda kada se pomirimo sa njegovom smrću, kad zaboravimo... A nećemo da zaboravimo. Ne smijemo i ne možemo, jer bismo time pokopali i sebe i stali u red potencijalnih žrtava. I sve dok govorimo, dok podsjećamo, dok tražimo i zahtijevamo, oni koji su odlučili, planirali i naručili njegovu smrt, koji su apsolutni gospodari naših života i naših sudbina, koliko god bili moćni i otuđeni, neće moći mirno da usnu. A Duško je upravo to htio, i toliko smo mu dužni - istakao je Labudović.