Stiv Henke je ponovo u sedlu i "galopira" balkanskom političkom scenom.
Vjerovatno očekuje da će za njega biti posla nakon svih ovih političkih "promjena" u Saveznoj Republici Jugoslaviji.
Predlaže formiranje valutnog odbora u Srbiji, na čijem čelu bi bio stranac.
Zna on veoma dobro da se država koja se odrekne monetarnog suvereniteta, odrekla i svakog drugog.
Gospodin Henke treba da zna da Socijalistička narodna partija Crne Gore participira u Saveznoj vladi samo uz puno očuvanje državnog i nacionalnog dostojanstva.
U toj državi, u kojoj je Henke bio savjetnik, o tom dostojanstvu nije bilo govora.
U svom "specijalnom" obraćanju za "Pobjedu" Henke predviđa Crnoj Gori singapursku budućnost.
Očigledno da prilikom svog boravka u Crnoj Gori nije u dovoljnoj mjeri upoznao infrastrukturu naše republike, ili naših susjeda Albanaca.
Teško se može sa Singapurom uporediti država kojoj su kanjon Morače i Platije glavna "žila kucavica" za povezivanje sa svijetom.
I sve to bez realnih pretpostavki da se nešto u tom pravcu skorije promijeni.
Još je samo vazduh džabe
Ministar Predrag Drecun je, namjerno ili nenamjerno, u svojoj izjavi za "Blic" 10. novembra izjavio, odnosno priznao, da Evropska komisija već duže vrijeme kontroliše budžet Republike Crne Gore.
Ovu tezu, već duže vrijeme, poslanici Socijalističke narodne partije iznose u republičkom parlamentu, ali dosad, barem od strane vlasti, nijesmo imali ovakvu direktnu i jasnu potvrdu tih teza, i to baš od ministra.
Dakle, budžetski, kontrolori Evropske zajednice u našoj "nezavisnoj" i "uspravnoj" konstatovali su da su budžetske mjere kojima se subvencioniraju cijene hljeba i mlijeka nepotrebne.
To znači da nam predstoji slobodno formiranje cijena za hljeb i mlijeko, dva artikla za koja se zna da su svakoj porodici neophodni u onoj mjeri, u kojoj su i voda i vazduh.
Zasad, zahvaljujući Vladi Crne Gore, vazduh udišemo džabe.
Strani kontrolori crnogorskog budžeta su zaključili da "niske" cijene hljeba i mlijeka "koriste" podjednako i bogate i siromašne kategorije stanovništva, a što je, po njihovom mišljenju, bespotrebno trošenje novca.
Sada i zvanično, Vlada Crne Gore priznaje, ovim mjerama liberalizacije cijena hljeba i mlijeka, da je Crna Gora postala duboko klasno podijeljeno društvo, i to na klasu enormno bogatih i klasu veoma siromašnih.
Klasi bogatih Crnogoraca cijena hljeba i mlijeka ništa ne znači, bila ona visoka ili niska.
Klasu siromašnih u Crnoj Gori, kojima je "niska" cijena hljeba i mlijeka bila jedina garancija da će preživjeti zimu, strani kontrolori i Vlada RCG upućuju na svrstavanje u kategoriju socijalno ugroženog stanovništva.
Naravno, ministar Drecun će, kao prvo, napraviti evidenciju svih ovih socijalno ugroženih građana, koji će svako jutro stati u red, pred nekim od javno otvorenih socijalnih šaltera, da od Drecuna, i Vlade RCG, dobiju milostinju, koja se sastoji iz jednog kilograma, najvjerovatnije, crnog hljeba i jednog litra razvodnjenog mlijeka.
Ima li većeg poniženja za dostojanstvene Crnogorce, a koje im sprema klasa bogatih novokomponovanih Crnogoraca, na čelu sa Vladom Crne Gore, i ministrom Drecunom?
Ministar na kraju obećava da će "pomoć" (milostinja) biti pravilno i pravedno raspoređena.
Evo crnogorskoj vlasti prilike za nova partijska prebrojavanja i ucjenjivanja, i to ovoga puta za kilogram hljeba i litar mlijeka.
Da normalan i zdrav čovjek ne povjeruje.
Na međurepubličkoj "granici" između Crne Gore i Srbije ponovo problemi.
Kako stvari stoje, za ekonomske probleme između dvije federalne jedinice nije bio kriv Slobodan Milošević, već autonomni ekonomski režim i neustavni potezi zvanične Crne Gore.
Nema tog ekonomskog prostora u svijetu, pa makar to bio i dio Jugoslavije, koji se zove Srbija, a koji uređena država ne štiti.
Crnoj Gori, i onoj zvaničnoj, i onoj nezvaničnoj, treba da bude jasno da će se stvoriti uslovi za ukidanje i uklanjanje međurepubličkih kontrola i rampi tada, i jedino tada, kada Crna Gora saveznoj državi vrati otete i uzurpirane nadležnosti u ekonomskoj oblasti, a to su ovlašćenja Narodne banke Jugoslavije i carine, uključujući i spoljnotrgovinski režim.
Uništavanje Željezare
U tom slučaju Miodrag Pejović, direktor Željezare, i poslanik DPS-a u republičkom parlamentu, ne bi imao potrebe da piše pisma Miroljubu Labusu, potpredsjedniku Savezne vlade, da ga moli da zaustavi izvoz starog željeza iz Jugoslavije.
Istaknuti član DPS-a, čijim glasom su, između ostalih, uzurpirane nadležnosti SRJ u Crnoj Gori, traži od Miroljuba Labusa da te iste nadležnosti do daljeg Srbija ne koristi za sebe.
Vrlo korektno i ravnopravno.
U tom pismu gospodin Pejović objašnjava da se staro željezo iz Srbije izvozi po cijeni od 60 dolara po toni, dok to isto željezo nikšićka Željezara uvozi po cijeni od 76 dolara po toni.
Svakog ekonomistu će začuditi kako se Miodrag Pejović nije sjetio da tim izvoznicima željeza iz Srbije ponudi, umjesto 60,61 dolar, odnosno dolar više u odnosu na izvoznu cijenu, pa da to željezo, umjesto u izvoz, stigne u Nikšić.
Na kraju, gospodin Pejović ne bi trebalo da zaboravi da kopiju pisma koje je poslao Miroljubu Labusu, potpredsjedniku Savezne vlade, pošalje i Milu Đukanoviću, biće mu od koristi, i njemu i čitavom DPS-u, u pripremi predstojećeg referenduma.
Država odbacila
državljane
Nakon skoro četiri godine političke "gimnastike" DPS-a politička Crna Gora je vraćena na startnu poziciju.
Ocjena poslanika SNP-a, isticana svih ovih godina, da je vrh DPS-a separatistički, tek se ovih dana pokazuje tačnom i od građana Crne Gore jasno prepoznatom.
Referendum o državno-pravnom statusu Crne Gore sve je izvjesniji.
Već se uočava glavni problem vladajućeg crnogorskog separatističkog dvojca sa kormilarom.
To je: kako izbjeći da o državno-pravnom statusu Crne Gore odlučuju i "porijeklom Crnogorci" koji žive u Srbiji.
Za one koji su "porijekom Crnogorci" a žive u Americi nema problema, oni glasaju.
Ponovo stara dilema, koja to ne bi trebalo da bude.
Ko može da odlučuje o državno-pravnom statusu Crne Gore: njeni građani ili njeni državljani?
Zakon o državljanstvu je izglasan u crnogorskom parlamentu prije skoro godinu dana. Međutim, neko namjerno odugovlači da taj zakon primijeni i napravi spisak državljana Crne Gore.
A to je barem lako.
Državljani Crne Gore su državljani Crne Gore.
Ne mogu se dijeliti na one koji žive u Crnoj Gori, Srbiji, Bosni, Americi ili Australiji.
I svi, bez izuzetka, kao državljani Crne Gore imaju pravo koje im je zajedničko, i niko im ga ne može uskratiti.
To je pravo da odlučuju o sudbini države čiji su državljani.
I to bez obzira na kojoj tački Zemljine kugle žive.
Takav je stav i međunarodne zajednice.
To pravo su imali i Hrvati kada su stvarali Hrvatsku.
Između ostalih, stvarali su je i glasovima državljana Hrvatske koji žive u Crnoj Gori (Boka) i državljana Hrvatske koji žive u Australiji, i onih u Zagrebu, ili Splitu, bez razlike.
Ako su biračka mjesta prilikom izbora u Hrvatskoj bila otvorena u Kotoru za hrvatske državljane koji žive u Crnoj Gori, kome sada smeta da se na predstojećem referendumu biračka mjesta otvore i u Beogradu, i u Zagrebu za državljane Crne Gore koji tamo žive?
Ili možda, baš tu, leži najveći problem.
A vjerovatno će to pitanje biti i najveći politički kamen spoticanja u pripremi crnogorskog izjašnjavanja.
Po pravu i pravdi sve je jasno, ali pravo i pravda već odavno ne stanuju u Crnoj Gori.
Onoj zvaničnoj.
Grlom u referendum
U toku referendumskih priprema u Crnoj Gori Miodrag Vuković, savjetnik Mila Đukanovića, na tribini građana u Pljevljima ne ostavlja dilemu.
Poručuje:
"Nećemo odustati od suverene Crne Gore".
Ovo saopštava u ime čitavog DPS-a, dakle i onog DPS-a koji je u toku predizborne kampanje 1998. godine, pod jugoslovenskom trobojkom, slijedio predizborne programe svoje partije.
To što su od jugoslovenske trobojke, za Miodraga Vukovića, otpale dvije boje ne znači da to isto ubjeđenje dijeli velika većina DPS-a.
Na toj istoj tribini savjetnik predsjednika Republike "proreče" sudbinu i čuvenom Sedmom bataljonu, za koji izjavi da se raspušta za 15 dana.
Samo je jedan komentar:
opet je Miodrag Vuković prerano istrčao.
|