Crnogorsku takozvanu privatizaciju, po pravilu, prate manje ili veće afere koje počinju kao afere, ali kao afere i završavaju, iz razloga što nadležni državni organi, a u prvom redu tužilaštvo i državni tužilac lično, ne pokazuju interesovanje da ih na zakonit način razriješe. Pokušaj da se u kontrolu privatizacije uključi i Skupština RCG, kao najveći zakonodavni organ, onemogućen je glasovima poslanika Koalicije "Da živimo bolje", dok Komisija za praćenje javnosti i transparentnosti procesa privatizacije, čije formiranje su predložili predstavnici Koalicije "Da živimo bolje", iako po svojim ingerencijama ima nikakav uticaj na proces privatizacije, još nije formirana. Iako je aktere tih privatizacionih afera državni tužilac slučajno ili namjerno zaboravio, građani Crne Gore, čija se imovina ovom takozvanom privatizacijom krčmi i pljačka, ne smiju da zaborave
~Podsjećanja radi
Milanu Paniću Vlada Republike Crne Gore ustupa državni kapital, dakle kapital građana Crne Gore, u vrijednosti od 31.341.000 DM.
Javnosti Crne Gore, do dana današnjeg, nije prezentiran niti jedan jedini dokaz o uplati ovih sredstava u Budžet Republike Crne Gore.
Postoje samo dokazi da je Milan Panić na ime "kupovine" Instituta isporučivao neke ljekove Crnoj Gori.
Informacija o ukupnoj vrijednosti i količini tih ljekova, od kojih ogromne količine nijesu bile za ljudsku upotrebu zbog isteka roka važenja, zasad nije dostupna javnosti.
Građani Crne Gore se sjećaju ljekova koje su po apotekama dobijali na recept, a koji nijesu bili u originalnom pakovanju, već u improvizovanim kesicama.
Kako ovo nazvati ako ne trovanjem sopstvenog naroda zarad lične imovinske koristi!
Vezano za Institut, interesantno je napomenuti zašto prilikom postupka privatizacije Instituta "Simo Milošević" nije procijenjena vrijednost oduzete imovine bivših vlasnika (porodica Acović, Stanković, Savčić i dr), te neophodnost da se u daljem postupku to i uradi.
Već dvije godine trećina Instituta pripada Milanu Paniću. Pitamo se kome je od toga bolje.
- Da li su radnicima Instituta plate veće i redovnije?
- Da li je Institut možda od tada krcat gostima? Jedino su ga napunili za doček Nove 2000. godine.
Samo je direktorima Instituta bolje:
Sjetimo se nalaza inspektora Finansijske policije od 15. decembra 1998. godine, a koji je slučajno dospio u ruke autoru ovih redaka, da su generalni direktor Instituta Branislav Radojičić i njegov zamjenik Željko Dapčević iz sredstava Instituta, a sa šaltera Montenegrobanke u Podgorici, podigli iznos od 1.120.000 dinara (odnos marka-dinar bio je 1:7).
Radi upoređenja zarade: za 950 radnika Instituta u oktobru mjesecu 1998. godine bile su 922.488 dinara.
Krivična prijava a povodom malverzacija u Institutu stoji "na stolu" državnog tužioca. On čeka.
Hotel "Mogren" - Budva
Da u postupku privatizacije u Crnoj Gori samo lični interesi mogu da budu problem, a ne interesi građana, ili, ne daj bože, Crne Gore, pokazuje primjer "prodaje" hotela "Mogren" u Budvi.
Za ovaj hotel zainteresovan je sam vrh DPS-a. U direktan okršaj ušli su:
1) Svetozar Marović, predsjednik Skupštine, potpredsjednik DPS-a, koji je ujedno i predsjednik Upravnog odbora "Budvanske rivijere", a kojoj pripada i hotel "Mogren";
2) Filip Vujanović, predsjednik Vlade, potpredsjednik DPS-a i predsjednik Savjeta za privatizaciju, iza kojeg u ovom slučaju (a i svim drugim vezanim za privatizaciju) stoji lično Milo Đukanović, predsjednik DPS-a.
Direktor preduzeća "Merkur" Budva Brano Pajković, preduzeća koje pod zakup drži hotel "Mogren" već sedam godina i ima interes da to radi i dalje, 10. aprila 2000. godine povodom afere oko prodaje "Mogrena" izjavljuje sljedeće:
Upravni odbor Rivijere na čelu sa predsjednikom Skupštine RCG išao je protiv Zakona, i to je stvar koju će DPS vjerovatno morati da raspetljava na vrhu.
Osokoljeni direktor Agencija za prestrukturiranje privrede Branko Vujović 11.4. 2000. tvrdi:
"Hotel Mogren još nije prodat dok to ne odobri Savjet za privatizaciju" (čitaj: dok to ne odobri Filip Vujanović, odnosno Milo Đukanović).
Osokoljeni Branko Pribilović, predsjednik Skupštine Budvanske rivijere (na liniji Svetozara Marovića), odgovara istog dana:
"Očekujem podršku za prodaju hotela strancima, a ne domaćim firmama koje ne plaćaju ništa".
Đoko govori ono što misli Svetozar Marović.
U mrtvoj trci za kupovinu "Mogrena" su kandidati Svetozara Marovića i Filipa Vujanovića, odnosno Mila Đukanovića.
Ispostavlja se da se za kandidata Svetozara Marovića, navodno firmi iz Švajcarske, u Švajcarskoj niko nije čuo. Najvjerovatnije je da se radi o nekom "domaćem" Švajcarcu.
Smatrajući izjavu Pribilovića nedovoljno politički jakom, i Svetozar Marović se javno oglašava stavom da on "pripada onima koji su za transparentnost i zakonitost privatizacije, nasuprot onima koji bi da kupuju bez novca i preko papira, i da kupuju ljude, a ne samo imovinu".
Odgovarajući na ovo 20. aprila 2000. Milo Đukanović poziva Svetozara Marovića da javno kaže na koga je to mislio.
Svetozar Marović ćuti jer ne smije da kaže. Ovu trku oko "Mogrena" je izgubio, za sljedeću trku se priprema, trenutno u Herceg Novom.
Državni tužilac je znao ko će pobijediti.
Pivara "Trebjesa" - Nikšić
Među prvim većim preduzećima koje je privatizovano u Crnoj Gori je nikšićka pivara "Trebjesa".
Prilikom prodaje i država Crna Gora i kupac su radnicima pivare između ostalog, garantovali:
- ulaganje u razvoj od 16 miliona maraka u naredne dvije godine,
- da do 2001. ne bude otpuštanje radnika,
- platu prosječnu, minimum 600 DM.
Šta se dogodilo za dvije godine?
Od 650 radnika, koliko je tada radilo, sada radi oko 300 radnika.
Lični dohodak je daleko od onog garantovanog od 600 DM, čak i nakon štrajka koji je nedavno završen sporazumno.
Šta je sa izdvajanjima za stambeni fond, a što je bilo ugovoreno u iznosu minimum 250.000 DM godišnje, niko i ne govori.
Međutim, rukovodstvo pivare pa i Patris Dirik se u novim crnogorskim tržišnim uslovima dobro snalaze.
Preko fiktivnih omladinskih zadruga u Nikšiću sa računa podižu milionske dinarske iznose koje konvertuju za marke i dijele članovima kolegijuma.
Inspektori MUP-a su podnijeli krivične prijave protiv svih aktera ovog posla, pa i protiv Patrisa Dirika.
Ova prijava je zagonetno nestala. Državni tužilac ćuti, a znam da zna puno ili sve o tome.
Svi ćute, čekaju da prođu izbori, a zatim juriš u bolji život, u privatizaciju, u otimanje, u anarhiju, u novokomponovani privatni establišment.
HTP "Boka" - Herceg Novi
U martu mjesecu 1997. godine uhapšen je Milan Tripković, bivši generalni direktor HTP "Boka" iz Herceg Novog.
Od tada (više od tri godine) g. Tripković leži u zatvoru pod sumnjom da je svoj kolektiv oštetio za više miliona maraka. Suđenje traje, nikako da se završi.
U vremenu kada je ova afera nastala predsjednik Upravnog odbora HTP "Boka" bio je niko drugi do Mihailo Banjević (sadašnji direktor KAP-a i nekadašnji direktor Fonda PIO).
Novinari su zabilježili da je 6. oktobra 1999. godine sud prihvatio predlog odbrane da se sasluša i Mihailo Banjević. To "saslušanje" je trebalo da se održi 29. oktobra 1999. godine.
Javnost nije upoznata da li je tog "saslušanja" bilo, što je imao da kaže, a šta rekao Mihailo Banjević.
U najmanju ruku je čudno da Mihailo Banjević, koji je bio predsjednik Upravnog odbora HTP "Boka", nije znao i bio uključen u te poslovne transakcije kada se zna da se bez potpisa predsjednika Upravnog odbora ni mnogo manje novčane transakcije i odluke ne mogu sprovesti.
Međutim, Mihailo Banjević je "zaboravljen" kada je na ročištu 5. aprila 2000. godine optuženi Milan Tripković izjavio da mu je odobrenje da 1.652.000 (slovima milion šesto pedeset dvije hiljade) maraka ustupi Zoranu Mitroviću iz Beograda, dao lično Milo Đukanović.
Optuženi Milan Tripković je izjavio da je tada lično telefonom razgovarao sa Milom Đukanovićem, koji mu je odobrio da devize preda Mitroviću. Dalje je rekao da su sporne devize odnesene malim avionom Vlade Crne Gore, a koji se valjda ne može koristiti na zahtjev nekog predsjednika mjesne zajednice.
Ovim je optuženi Tripković direktno za saučesništvo optužio Mila Đukanovića.
Niko ne reaguje, ni državni tužilac, ni Milo Đukanović. Svi čekaju.
|