U žalbi na oslobađajuću presudu Damiru Mandiću, koju je Ljiljana Klikovac, zamjenik višeg državnog tužioca, podnijela Apelacionom sudu navodi se da "ovolika koncentracija dokaza, odnosno tragova optuženog ne može biti slučajna". Ona je kazala da smatra da ovoliki broj i ovakav kvalitet dokaza nesumnjivo upućuju na zaključak da je optuženi izvršio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.
- Sud u obrazloženju presude navodi da na njegov zaključak da optuženi nije izvršio predmetno krivično djelo nije uticao ni nalaz ni mišljenje vještaka za telekomunikacije. Nije sporno da usljed preopterećenosti jedna bazna stanica dodijeli korisnika drugoj baznoj stanici, ali i tu postoje određena pravila. Tako na primjer, korisnika koji se nalazi u diskoteci "Manija" nikako ne može registrovati bazna stanica "Maša", već samo bazne stanice "Direkcija telekomunikacija" i "Željeznička stanica" iz razloga što radijalna antena bazne stanice "Maša" obuhvata krug oko 250 metara od lokacije na kojoj je postavljena. Vještak se, na osnovu listinga komunikacija za broj 067-607-607, vlasništvo optuženog, izjasnio da je korisnika ovog broja, dana 28.05.2004. godine u 00.39 i 00.44 časova registrovala upravo bazna stanica "Maša". Imajući u vidu da ova bazna stanica pokriva i lokaciju na kojoj je 29.05.2004. godine pronađeno predmetno vozilo "golf 3", a sljedećeg dana i limenka "Red bul" i povezujući ovu činjenicu sa činjenicama oko korišćenja mobilnog telefona optuženog prilikom kupovine vozila i dovodeći je u vezu sa već naprijed navedenim činjenicama, utvrđenim od strane stručnjaka iz Visbadena, nameće se jedini logičan zaključak da je optuženi, iz nekog razloga, oko 30 minuta poslije ponoći izašao iz diskoteke "Manija" i bio na lokaciji na kojoj je kasnije pronađen "golf 3"- navodi se u žalbi tužilaštva.
Inače, analizom listinga za broj telefona optuženog kao i brojeve svjedoka Leona Drešaja i Nenada Mićunovića nesumnjivo proizlazi da se optuženi nije nalazio na onim mjestima na koje je ukazivao u svojoj odbrani.
- Očigledna je nesaglasnost u izjavama optuženog Mandića i svjedoka Nenada Mićunovića oko bitnih činjenica vezanih za njihov susret. Naime, optuženi u svojoj odbrani ne pominje da se susreo sa Mićunovićem 27. maja 2004. godine u Ulici Jola Piletića oko 23.30 časova, dok je svjedok Mićunović uporan u tvrdnji da je došlo do ovog susreta. Postavlja se pitanje vjerodostojnosti iskaza ovog svjedoka jer zašto bi optuženi Mandić bitnu činjenicu za svoj alibi, susret u 23.30 časova, prećutao sudu, a saopštio spornu činjenicu da je oko 23.15 sati bio u radnji Lido 1 - navodi se u žalbi.
Stav optužbe da je vještačenjem listinga opovrgnuta odbrana optuženog o njegovom kretanju kritične večeri potvrđen je i činjenicom da mobilni telefon optuženog 27. maja u periodu od 22.54 do 00.07 sati nije imao registrovanih poziva.
- Istina, vještak nije mogao da se decidno izjasni da li je u ovom vremenu telefon bio isključen. Međutim, kada se činjenica da u označenom periodu optuženi nije imao registrovanih telefonskih poziva dovede u vezu sa činjenicom da je istog dana od 09.53 do 22.54 sati, dakle za oko 13 časova imao ukupno 75 dolaznih i odlaznih poziva, takođe, nakon ponoći od 00.07 do 01.18 sati imao je još 19 dolaznih i odlaznih poziva, logičan je zaključak da mu je telefon iz određenog razloga u kritično vrijeme bio isključen. Naime, brojnost i kvalitet dokaza, stoji u žalbi, a koje inače i sud prihvata, čine zaključak prvostepenog suda neosnovanim u pogledu pitanja dokazanosti postojanja krivice optuženog.
- Kad se svi navedeni dokazi dovedu u vezu iz njihove sadržine proizlazi da su povezani jedni sa drugima i da ukazuju na jedan kontinuirani tok događaja u kojem je optuženi stalno prisutan i aktivan - stoji, između ostalog, u žalbi zamjenika višeg državnog tužioca.
D.Ž.-M.V.R.
Dokazano saizvršilaštvo
Dakle, kada se sve naprijed navedeno ima u vidu proizlazi zaključak, kako se tvrdi u žalbi, da je dokazano da je optuženi Mandić, bio saizvršilac u ovom krivičnom djelu.
- Istina, nije utvrđeno koju je konkretnu radnju preduzeo prilikom izvršenja djela, ali za postojanje saizvršilaštva nije ni potrebno da svi učesnici učestvuju u svim djelatnostima koje su neophodne da bi krivično djelo bilo izvršeno niti da svi učestvuju na isti način u izvršenju krivičnog djela. Dokazano je da je optuženi učestvovao u kupovini vozila te da se kritične večeri, zajedno sa još nekim, nalazio u vozilu. Da li je on ili, pak, neko drugi iz vozila pucao u oštećene bez uticaja je na postojanje njegove krivice, jer se optuženi Mandić svojim učešćem u kupovini vozila i svojim prisustvom kritične večeri u vozilu saglasio sa djelovanjem ostalih članova grupe.
Pokušao da pobjegne
Dalji slijed događaja, kako se navodi u žalbi, ukazuje da je optuženi Mandić iznenada prvog juna 2004. godine, u večernjim časovima napustio Podgoricu, a sljedećeg dana oko podne pokušao da iz Beograda avionom ode u Pariz.
- Neosnovan je stav prvostepenog suda da bi optuženi "ukoliko bi i stvarno htio da pobjegne i ukoliko bi stvarno imao razloga za to, zasigurno to i učinio odmah nakon kritičnog događaja". Naime, optuženi tvrdi da je znatno ranije kupio dvije karte za Pariz. Te karte su relativno skupe. Međutim, optuženi kritičnom prilikom zbog izmjene plana da ranije krene za Pariz ne mijenja postojeću kartu za drugu, što bi bilo logično, nego kupuje novu kartu. Osim toga, u noći između prvog i drugog juna 2004. godine on je obaviješten da mu je brat priveden u Centar bezbjednosti Podgorica, pa i pored te činjenice, kao i činjenice da od ranije ima kupljenu kartu za Pariz za peti jun ne odustaje od svoje namjere da ranije ode u inostranstvo. Dakle, da je sud realnije analizirao ponašanje optuženog u ovom periodu došao bi do zaključka da mu se veoma žurilo da napusti zemlju. Optuženi se za taj korak odlučuje nakon što su mediji objavili da su u Podgoricu stigli vještaci iz Visbadena radi uzimanja i vještačenja tragova u vozilu "golf 3". Iz ovog proizlazi jedini logičan zaključak da je optuženi svjestan da se u vozilu nalaze njegovi tragovi iznenada odlučio da ode u inostranstvo - navedeno je u žalbi.
|