DRAGANA ZEČEVIĆ:
– Razočarana sam i sudskim procesom i načinom na koji se svi relevantni organi u Republici odnose prema ubistvima koja su dosad počinjena. Posebno me razočarao odnos vlasti prema ubistvu Duška Jovanovića, vlasnika i glavnog i odgovornog urednika najvećeg opozicionog lista na ovim prostorima. Ovo je farsa na štetu ljudskosti, kojom su se Crnogorci uvijek ponosili. Sramota za državu i sve njene organe, koji nisu bili u stanju da tokom tri godine nađu pravog počinioca ovog monstruoznog zločina. To nije samo pucanj u Duška, već pucanj u sve novinare, koji su se, nažalost, ućutali, kako povodom ovog slučaja, tako i povodom svih slučajeva ubistava službenih ili drugih lica u Crnoj Gori.
ĐORĐE ĆAPIN:
– Ubijanje slobode i ubijanje slobodne javne riječi u Crnoj Gori nije izdvojen incident, nego proces. Interesna grupa SDP-DPS kontroliše sve segmente javnog i društvenog života, a s obzirom na to da potiču iz jednopartijskog sistema, oni prirodno teže povratku u taj okvir. To ne mogu zbog spoljnog svijeta, pa nevješto glume i fingiraju demokratizaciju društva. Dok se ne promijeni vlast Crna Gora će sve više tonuti u diktaturu i nasilje. Ipak, vjerujem da će se to promijeniti i da Duškova žrtva nije bila uzaludna.
DIVNA NADAŽDIN:
– Osuđujem svako ubistvo bez obzira o kome se radi, a posebno kada se ubijaju novinari, a s tim i slobodna riječ. Žao mi je Duška Jovanovića kao čovjeka, ali isto tako i svih novinara i fotoreportera koji stradaju širom svijeta. To je dokaz da neko zlo, koje vlada u ljudima, ne nalazi drugi način da dokaže svoje mišljenje i da se izbori za njega, osim nasiljem. Čovjek zbog toga osjeća nesigurnost, jer ne može da misli i kreće se slobodno.
ZORAN PESTORIĆ:
– Nadam se da Duško nikada neće biti broj u knjizi nerasvijetljenih ubistava, što im je definitivno želja, jer nas bole njegove rane, skoro kao i njih istina zbog koje je ubijen. Život gubi suštinu tamo gdje pucaju u istinu. Ako je ovo Evropa, ja bih u Južnu Ameriku.
MIRA BARBAREZ:
– Riječ je, prije svega o velikom čovjeku i mom ličnom prijatelju. Bio je takav da nije mrzio one koji su mu mislili zlo. Dijelim bol njegove porodice i ove protekle tri godine, na dan njegovog ubistva, uvijek upalim svijeću u crkvi. Šta reći, poslije svega, osim izraziti nadu da će, ipak, na kraju i imena naredbodavaca i izvršilaca ovog monstruoznog ubistva biti objelodanjena, a oni kažnjeni.
K.M.
|