Tačno prije pet godina, 18. marta 2014. godine, Krim je zvanično prešao u sastav Ruske Federacije. Ovom istorijskom događaju prethodili su potresi u Kijevu, koji su zadali udarac dizajnu ukrajinske državnosti, koji se pojavio raspadom SSSR. Pobjeda Evromajdana značila je za Rusiju težak neuspjeh.

Sva politika Moskve u odnosima sa Kijevom od 1992. godine bila je prekrižena. Rusija je računala na podršku Ukrajine u sovjetskim administrativnim granicama u zamjenu za ekonomsku saradnju i određen stepen geopolitičke lojalnosti.

Računica je bila neopravdana. Nakon smjene režima u Kijevu pojavila se realna perspektiva da će se nova vlast, uz aktivno sadejstvo zapadnih patrona, potruditi što je moguće prije da prekine rusko vojno prisustvo. Bilo bi čudno očekivati, na primjer, da će radikalne, duhom antiruske političke snage, koje su svrgnule Viktora Janukoviča, najednom riješiti da se pridržavaju dogovora, koji su potpisali, o produžetku baziranja Ruske Crnomorske flote u Sevastopolju do 2042. godine. Osim toga, prvobitni dogovor je isticao 2017. godine i denonsiranje produžetka značilo bi da je ruskoj floti ostalo svega tri godine za traženje drugog mjesta za dislokaciju i odlazak.

S vojno-strategijske tačke gledišta pripajanje Krima je bilo neizbježno. Istorija ne predviđa alternativne scenarije, i mi ne znamo kako bi se stvari odvijale da nije došlo do „krimskog proljeća”. Ali nije bila isključena varijanta opšteg rata između država, na primjer, u slučaju pokušaja podsticanja preseljavanja Crnomorske flote iz Krima, nakon isteka važenja dogovora 1997. godine. Njegove posledice nije moguće predvidjeti, međutim, eskalacija, rizici i obuhvat učesnika bili bi mnogo puta veći, nego čak sve ono što se desilo u vezi sa Donbasom.

Uz to, inercija proširenja NATO-a na Istok sudarila se sa tako odlučnim otporom, da je u osnovi zaustavljena (Crnu Goru i Makedoniju ne uračunavamo – od njihovog ulaska se praktično ništa ne mijenja). Da se tako nije dogodilo, porast zategnutosti na toj liniji između Rusije i Zapada bio bi bremenit još opasnijim frontalnim sukobom.

Ovo su uostalom hipoteze u vezi sa onim što se nije dogodilo. U međuvremenu međunarodne pravne i političke posledice ulaska Krima u sastav Rusije su konkretne. Glupo je negirati da je promjena statusa poluostrva stvorila dugoročan problem u odnosima Rusije, kao minimum, sa dijelom svijeta. Nema razloga da očekujemo da će pripajanje Krima Ruskoj Federaciji u doglednom periodu biti priznato od bilo koga od ozbiljnih svjetskih igrača. Isto tako se ne smije vjerovati neformalnim ubjeđivanjim zapadnih diplomata ili političara, da pitanje Donbasa treba sabijati i uopšte poći u susret Zapadu kada se radi o važnim pitanjima, a Krim su ko bajagi, već svi „progutali” i de-fakto ga neće osporavti. U uslovima pravnih verzija između Rusije i ostalih, krimsko pitanje može biti potegnuto kao adut u svakom trenutku. Kolizija u Kerčenskom moreuzu očigledno je pokazala koliko je u takvoj situaciji lako isprovocirati komprimiranje prilika i postići sledeći talas disciplinovanih mjera protiv Rusije.

Žestoka reakcija Moskve prije pet godina označila je kraj zapadnjačke euforije u pogledu neponovljivosti sopstvene ekspanzije poslije Hladnog rata. Euforiji, veoma bremenitoj, kako je prethodno rečeno. Ali događanja su upravo zatvaranje starog poglavlja, a ne početak novog. Ovo je izbjegavanje najgoreg, bez obzira na značajne izdatke. Povratak Krima, kako su se jedni nadali, a drugi se plašili, nije postao model za dalju politiku Moskve za „ponovno zauzimanje” izgubljenog. Oponenti Rusije bi je sa zadovoljstvom spojili sa krimsko-ukrajinskim i sličnim sižeima, kako bi apstrahovali realne probleme, principijelne za budućnost zemlje. Takvi pokušaji se nastavljaju.

Ali proteklih pet godina je pokazalo: bez obzira na važnost događaja u Ukrajini, oni ostaju na periferiji globalnog razvoja. U žiži su složeni procesi, koji se događaju u društvima širom svijeta, koji vode prema fundamentalnom progresu, uzimajući u obzir i geopolitiku. Rizici rastu. Ipak, posledice raspada SSSR, uza svu njihovu nezdravost i dugotrajnost, ne određuju signal za budućnost. To ne znači da se njima ne treba baviti. Ali je značajno pravilno odrediti prioritete, stavljajući ih u ispravan kontekst.

---

Prelomni moment u istoriji takozvanog „liberalnog svjetskog poretka”
Na Zapadu je prihvaćeno da su događaji iz 2014. godine postali prelomni moment u istoriji takozvanog „liberalnog svjetskog poretka”. Tobože se Rusija naglo odnijela uprkos dogovaranjima, koja su u temeljima ovoga poretka, čime je prouzrokovala njegovu krizu. O tome od kada treba računati istoriju ovoga poretka, postoje nesaglasnosti. Zapad njegovu hronologiju vodi od kraja Drugog svjetskog rata, ignorišući da je čitav svjetski poredak od četrdesetih do osamdesetih godina, bio izgrađen na balansu dvopolne konfrontacije SAD i SSSR. I pravila, među kojima liberalnog postanka, fiksirana su u ovim okvirima. Nestankom Sovjetskog Saveza balans i okviri su takođe nestali, a pokušaji da se proširi liberalni dio svjetskog poretka u globalu su završeni sumnjama u njegovu vitalnost.



”Žestoka reakcija Moskve prije pet godina označila je kraj zapadnjačke euforije u pogledu neponovljivosti sopstvene ekspanzije poslije Hladnog rata