- Piše: Magda Peternek

Pročitah nedavno da se samo reklama i smrt ne mogu izbjeći. Živa istina. Razlika između ove dvije naizgled neuporedive stvari jeste u tome što ne znamo kada i gdje će smrt doći po svoje, a reklama neizbježno dolazi danonoćno. Ali, da je neizbježna, nažalost jeste. Doduše, postoji jedan način da joj „zalupimo vrata’’, a to je da ne gledamo TV. Nisam bila daleko od te odluke, ali ne može se ipak bez „prozora u svijet’’, koji treba „otvarati’’ povremeno. Preporučujem tu opciju, jer će se tako sačuvati i mir i zdrav razum.
Dakle, ne postoji apsolutno nijedan jedini TV kanal koji reklame ne koristi kao agresivnog lovca na našu svijest. Ne može se nijedna, baš nijedna emisija bilo koje sadržine pogledati i saslušati bez presretača i kobaca prije svega na našu psihu. Reklama bez blama, ili reklama bez srama, kreira kompletnu i TV i onu društvenu sliku. Možda nisu sve tog ranga i kova, ima i onih koje svojom idejom ostavljaju prijatan i poželjan utisak, ali one su samo bljesak među ovom olujom koja tutnji bez prestanka. Ne znam da li sam se više nagledala onih netalentovanih i izvještačenih monologa za razne dušeke i jastuke, ili za gomilu venogela i nutribuleta, ili onih što „bombardovanjem neograničenim minutima’’ ka svim mobilnim mrežama atakuju direktno i na mozak i na novčanik. Znaju ove stjenice kojim se kanalima stiže do gledalaca i znaju odlično kako tu i da rovare. Jer stjenica je vazda, a šta drugo nego napadna, naporna i dosadna. Dakle, reklama bez ikakvog srama i bez trunke ustezanja (a neophodno ga je imati ako se misli imati mjera) nemilosrdno je zagospodarila našom svakodnevicom. Svojom bahatošću u elektronskim medijima, koji danas vrše i najveći uticaj na široke narodne mase, ona stvara pometnju i haos na ljestvici vrijednosti. Što je još gore, ona svojom pohlepom ugrožava zdravu i spontanu komunikaciju, bez koje nema kvalitetnog života. Nedopustivo je, ali je surovo tako da ovakve reklame brutalno prekidaju komunikaciju s medijskim sadržajima koji su nezamislivi bez kontinuiteta. Dominiraju svojom gnjavažom, dosadom i beskonačnim ponavljanjem. Prekidanje nekog igranog filma koji je u svom zapletu najzanimljiviji „najslađi’’ je upad reklama bez srama. Njihovo tlačenje traje kao pola filma, pa se desi da čeljade zaboravi i šta je gledalo, a o naslovu filma i da ne govorimo. Takve reklame podilaze onom najnižem i najprimitivnijem ukusu. Postale su čovjekove vrijeme-ubice i neki vid perfidnog nasilja. Ipak, treba imati u vidu da su one oduvijek bile ekonomski instrument i da ih novac jedino zanima, ali ta mjera ukusa i poštovanja prema onome kome se nude je odavno izgubljena. Izgubljena je u svim sferama društveno-političke svijesti i sistema, pa je kao posledica moralnog sunovrata, reklami širom otvoren prolaz za njeno svjesno nekontrolisano iživljavanje i manipulisanje. Ona se, nažalost, rijetko posmatra i prihvata kritički, jer su se potrošači „navukli’’ na njih i poistovjetili sa njihovim sadržajem. Zato su u pravu oni teoretičari koji tvrde da sistem reklame nije isključivo u vlasti trgovine, niti u njenoj funkciji, jer ne nudi samo potrošačku robu, već vrijednosne norme, oblik mišljenja, način života, ideje i mentalne uticaje. Ko padne na ove uticaje i ciljeve on postaje žrtva, tj. sredstvo sticanja profita, i time ulazi u vrzino kolo koje je ništa drugo nego sistematsko ugnjetavanje i uništavanje sopstvene slobode. Na kraju, osvrnuću se i na muziku koja neizostavno prati ovakve reklame, da bi se zaglušila naša svijest i da bi moralni pad izgledao ljepše i lepršavije. E, pa ja ipak imam sluha da bih dozvolila da se oni netalentovani bave njime, a bogami i mnome. To je moja „reklama’’, a uz nju je i moj bič. Jer, reklama bez srama je kič.
(Autorka je pjesnikinja)