- Autor: Ljubodrag Stojadinović

Tragao sam, kao i uvijek što činim, za šampionskim poduhvatom prošlonedjeljne bizarnosti. To mi je omiljena mučna zabava u obilju ponude takve robe na ovdašnjoj tržnici. Ovaj sasvim iščašeni svijet sa uklještenim nervima uvijek iznova traži sebi javnu potrebu nastrane osobenosti. Nema dvojbe da će taj odgovor, kao i svi drugi, čiji je smisao samo da uzaludno postoje, nesmetano stići do „širokih narodnih masa“ od samih vrhunaca vlasti.
U nedostatku druge uzbudljive teme, a skučen tjesnacima i kanjonima svog uzbudljvog života, predsjednik se (ponovo) dohvatio teme rađanja u Srbiji. Nasuprot svemu što je učinio njegov stranački parlament protiv majki, beba, zdrave i bolesne djece.
Da je predsjednik osoba sa visokim rangom besplodne kreativnosti uvjerili smo se onoliko puta, mada ni njemu ni nama nikada nije dosta. U novoj natprirodnoj ideji, koja je nastala na fantastičnoj simbiozi natalnog fenomena i visoke gradnje (može i divlja), predsjednik je saopštio naciji da se za potrebe porodične ili vanbračne reprodukcije sparivanje ljudskih jedinki ima spustiti na niži nivo.
Šta to uopšte znači za ideju o masovnom nacionalnom reproduktivnom prožimanju? Predsjednik je nekako saznao da se od petog sprata nagore slabije rađaju djeca i ništa drugo za ukidanje bijele kuge u Srbiji, osim niskih zgrada, nama ne treba. Tako je instruisao dunđere, koji prave nepostojeće zgrade od 300 eura po kvadratu. I sa Anom Brnabić, koja je podržala nesumnjivo otkriće, postao simbolička sijamska djevica za bezgrešno začeće.
Najprije sam bio u uobičajenoj nedoumici dok sam čitao ili slušao neizustive predsjednikove izjave. Ama, jesam li ja to dobro razumio? Sjetio sam se početaka svoje djece: za prvo dijete taj sveti trenutak bješe šesti sprat, ali za mlađe deseti. Kako mi se to uopšte omaklo, sklon sam da napišem predsjedniku pismo, da se pohvalim visokim dometima. Da bar napravi malu korekciju svog stava o ulozi visokogradnje u začeću, da stvar digne bar do osmog. Za potrebe soliterskog življa čak sam spreman da održim seminar očevima u pokušaju na temu, otprilike, kako se to radi iznad petog. Mislio sam da je u suštini isto, osim ako nosilac muškog materijala zbog lifta koji ne radi ne krene pješice pa baldiše.
Ima u ovom visokom otkriću i jedna nostalgična nijansa, nešto sjete za prošlim vremenima. Sve moje babe i njihove babe rodile su tamo gdje je sve i započelo. U prizemlju. Slutim da su moj otac, ujaci, stričevi i njihovi preci pored Morave zapaćeni na ledinama, stogovima sijena, na tavanima ili u kukuruznoj šaši. Rijetki na slamaricama ili asuri.
Niko iz tadašnjih vlasti nije savjetovao paorsku Srbiju da za potrebe umnožavanja pravi sebi niže plevnje i kovanice.
Nisam uspio da dokučim zašto se predsjednik ostrvio na solitere kao mogući misteriozni uzrok nacionalne sterilnosti. Slutim da je jednom, ne imajući druga posla, bacio svoj važan pogled uvis, ka prozorima neke kule i tamo na terasama vidio samo bespomoćne staračke glave. Ispravno je zaključio da se njihovi vlasnici nisu tamo rodili, niti bilo šta sklepali, nego ih je neko dovukao gore, s namjerom da ih više ne vraća u prizemlje. Osim, naravno, samo još jednom.
U novom proplamsaju svog jedinstvenog uma, predsjednik bi mogao da uputi još koji savjet važan za razmnožavanje ispod petog sprata. Kad mladoženja, na primjer, krene na svadbu, da to nikako ne čini bez one stvari a ako mu se i omakne, da povede dublera.
Najviše djece se rađa u kartonskim naseljima i sirotinjskim kolonijama i što više srpskih porodica treba da živi tamo. Preko svojih jurišnih odreda i otimanja imovine, predsjednik im obezbjeđuje idealne uslove. Zašto se tu rađa najviše djece? Zato što su sva takva staništa duboko ispod petog sprata, čak i ispod zemlje.
Ipak, nikakvo posezanje za ironijom i nehajnim obrazlaganjem apsurda ne može da otkloni visoku glupost, kao tešku maglu punu prljavog i smrdljivog dima, koji nas hvata za guše i zaklanja pogled na sve što bi moglo da pruži nadu. Samo zamislite da bi deseti sprat, na primjer, mogao da služi kao savršeno mjesto za kontracepciju: „Nemaš brige, rek’o predsjednik!“
Možda vam se čitava ova priča sa spratovima i začećem doima kao bezvezni verbalni opit čovjeka koji bi da vidi dokle se mogu trpjeti njegovi misaono zapušteni ispadi.
Gledao sam ovih dana niske i visoke zgrade u komšiluku i dalje. Svuda oko njih su se igrala djeca. Ne znam gdje su otišla poslije igre. Ne znam ni da li su djeca nastala tamo gdje su otišla. To samo predsjednik zna.
Opasnost, a ni utjeha ne nastaju samo iz javnog dokaza da je neko mnogo glup. Sve se može završiti benignim, neostvarivim idejama koje tonu u umno beznađe tvorca, kao bezvrijedni misaoni otpad.
Ali, ako ludosti o spratovima za rađanje, koja je visoko iznad nivoa kukavičjeg gnijezda, dopustimo da prođe samo kao jurodiva anegdota, onda smo već masovno krenuli tragom vodećeg pacijenta.
Ako ne vjerujete, i ako niste čuli, čak i ako jeste, preslušajte bar još jednom predsjednikov govor iz Kraljeva.
Peščanik.net