- Piše: Borivoje Ćetković

Kada bi kojim čudom prirode veliki pjesnik Filip Višnjić mogao da vaskrsne iz mrtvih i da za trenutak vidi ovo što se zbiva danas, od „čuda velikoga‘‘ zavapio bi za „milijem Bogom‘‘, i zapitao se šta se to događa „po zemlji Srbiji‘‘.
U srpskom društvu duboko socijalno raslojenom, politički polarizovanom u dva tabora, kako se primiče rok za primjenu „pravno obavezujućeg sporazuma za rješavanje kosovskog pitanja‘‘, jaz između vlasti i opozicije i nevladinog sektora još više se produbljuje. Podigla se i Crkva u koju narod još jedino ima povjerenja.
I vlast i opozicija drže da je Trampova administracija, koja je navodno promijenila stav prema Srbiji, ključni igrač za rješavanje kosovskog pitanja - pristali su da čuju šta Srbi hoće. I priznaju da je Kosovo najveći problem na Balkanu.
Hoće li Srbiji, kojoj su sva zla došla od Amerike, svanuti sa Zapada, otkuda nikome nije svitalo, vidjećemo.
Vučićev SNS i Dačićev SPS optužuju prethodne vlade da su sve opljačkali, prodali i izdali KiM. Dolaskom gospodara Vučića na presto Srbije (ako Crna Gora ima gospodara red je da ga ima i Srbija), zemlja je, kako tvrde režimski mediji, u punom društvenom i privrednom procvatu, svi ekonomski pokazatelji govore o velikom iskoraku naprijed, gdje se god okrenete, kako u Beogradu tako i u unutrašnjosti, svuda se gradi i stvara svijetla budućnost u kojoj će i obični građani živjeti srećni i zadovoljni poput zadrugara u bajkovitom imaginarijumu TV maga Željka Mitrovića.
Što vidi vlast, ne vide opozicija i nevladin sektor. U vrijeme neograničene moći novog predsjednika Srbije, po njihovom mišljenju, rasprodaje se državna imovina stranim investitorima, prikriva se realno stanje u društvu, grade se Potemkinova sela - počnu mnogo toga da rade, a ništa ne završavaju. Ne želim da biram između vlasti i opozicije, ali moram reći da centar Beograda, pa i pojedini djelovi periferije, liče na oktobar 1944. godine kada su jedinice NOVJ, zajedno sa bratskom Crvenom armijom, oslobađale grad od nacističkog okupatora - i danas imamo ruševine, raskopane ulice i trotoare.
Opozicija zamjera najvišim zvaničnicima Srbije Vučiću i Dačiću: optužuju ih da su „ubacili u javni opticaj teme o podjeli Kosova i razgraničenju Srba i Albanaca‘‘, a nijesu „javnosti objasnili šta pod tim idejama podrazumijevaju‘‘. Dr Slobodan Samardžić, predsjednik Državotvornog pokreta Srbije (DPS) podsjeća da su Vučić i Dačić u aprilu 2013. u Briselu „potpisali sudbinski dokument o povlačenju Srbije sa Kosova i Metohije‘‘, a potom u januaru 2014. godine, na početku pristupnih pregovora sa EU „bez pogovora preuzeli obavezu da de jure priznaju Kosovo‘‘.
Vučić, nastavlja Samardžić, ne poštuje Ustav (iako se na tom Ustavu zakleo), a osporava i važnost Rezolucije 1244 SB UN, držeći se prvog briselskog sporazuma kao Svetog pisma. Osporeno mu je i pravo da kritikuje prethodne vlade da su sve predali kosovskim Albancima, a „sam je nastavio njihovu politiku...i predao Albancima više nego vlade demokrata (2008-2012)‘‘, konstatuje predsjednik srbijanskog DPS-a. Političar čija je uloga bila izuzetno značajna u toj „postepenoj predaji Kosova‘‘ od 2008. do danas bio je Dačić- on i njegov „državotvorni SPS‘‘ činili su kontinuitet te i takve politike.
Ni dr Samardžić nije baš dosledan. Pozvao se na Ustav Srbije pa je bio red da kaže: premijer Đinđić i dr Vojislav Koštunica nijesu se proslavili kada su protivustavno i protivzakonito isporučili tzv. Haškom sudu Slobodana Miloševića- dakako, po nalogu svojih stranih gazda. I odnos DSS-a i njenog dugogodišnjeg lidera, prema Rezoluciji 12 44 je problematičan (to bi trebalo da zna i dr Samardžić, bio je desna ruka Koštuničina). Naime, u njoj se ne pominje Srbija, već SRJ (priznaje joj se puni suverenitet i teritorijalni integritet računajući i autonomnu pokrajinu KiM) - dakle, država za koju je lider DSS-a često govorio treba je „baciti u mutnu Maricu‘‘. Istina, mnogi današnji vatreni borci za KiM govorili su kao i Koštunica: „Svaku Jugoslaviju u mutnu Maricu‘‘. Nije li, strepim, sa SR Jugoslavijom „u mutnu Maricu‘‘ pošlo i Kosovo?
Vučić ne haje mnogo za kritiku opozicije, siguran u sebe i svoje pristalice on smjelo ide svojim putem „po sredini‘‘.
Nedavno je u Zrenjaninu izjavio da će prilikom posjete Srbima na Kosovu i Metohiji u septembru održati „važan govor‘‘- jedan od najvažnijih u svom životu. Obećao je da će „voditi računa o svakoj izgovorenoj riječi‘‘ (tako i treba, jer je mnoge izgovorio, a bolje bi bilo da nije) i da će se po svakoj njegovoj riječi, ni manje ni više, mjeriti budućnost Srbije za pet i 100 godina. Odlučan je, izjavio je srpski vladar, da ostane zapisano u istoriji da je neko koje bar pokušao da riješi pitanje Kosova i Metohije. Ovo nije prvi put da srpski predsjednik pominje ulazak u istoriju. I prilikom njegove inaguracije rekao je da „ne traži ništa‘‘, osim suda, „koji će za to što je radio presuditi‘‘ da ostane u istoriji. Nema druge - hoće pa hoće da uđe u istoriju.
Mašala, samo da ga ne ureknu Đilas, Jeremić, Obradović, Sava Janjić i mnogi drugi.