- Piše: Vladimir Ostojić

Otkad je svijeta i vijeka, sva živa bića rođena na ovom „trećem kamenu od Sunca“, imala su urođenu težnju za slobodom. Takav bijaše zakon prirode i dok se nije izrodio današnji Montenegro niko ga ne prekrši. No, nastankom veljeg Montenegra, kojim zavladaše nusprodukti najogavnijeg oblika komunizma, tj. titoizma, ponikoše i neki čudni ljudi s patološkom mržnjom prema slobodi. Ti ljudi, napojeni duhom pokornosti i poltronstva, izabraše vođu da vlada njima, a on im, po njihovoj želji, zauzvrat oduze i najmanje zrno slobode da se nekim slučajem ne bi sjetili šta je ljudska dužnost i obaveza. Trnovit put bijaše dok vođu izbaviše iz džempera i izblijedjelih farmerica, ogrnuše skupim odijelima, „bogner“ jaknama i tako napirlitanog posadiše u „majbaha“ da drumuje „autoputevima“ Montenegra. Ali, bajo moj, podanicima ne bijaše ni to teško, jer su našli pravog zorli junaka da ih vodi u budućnost.
Silni vođa, kako dolikuje autokratama, pokazao je zube radi učvršćivanja vlasti. Bez milosti je nasrnuo na nepokorni dio stanovništva kažnjavajući ga svim nedozvoljenim sredstvima. Doduše, ta sredstva su nedozvoljena samo u normalnim državama, u MNE su i te kako dozvoljena. Nije se na meti njegovog gnjeva našao samo nepokorni dio stanovništva, već su i podanici osjetili autokratske zube jer vođa zna da podanici uživaju u tome. Što ih više bije po ušima oni njega više vole. Vječite podanike vođa je podijelio po kastama. Najmalobrojnija kasta je ona najmoćnija, poslije vođe naravno, koja je obavljala najbizarnije zadatke na štetu naroda i zemlje. Ta kasta je privilegovana od strane vođe i ima odriješene ruke da pljačka narod do mile volje sve dok ne uđe u sferu za koju je zainteresovan vođa i njegova arijevska familija. Na primjer, vođa jako voli prirodne resurse iz kojih vješto „snifuje“ bogatstvo. Kad mu dosadi, najmilijim podanicima ostavi da pokupe trunje za njim iz neke šume, rijeke, nacionalnog parka i sl. Ali pošto vođa ima ogromno iskustvo u snifanju, podanicima ne ostaje mnogo. S druge strane, fabrike (to je postojalo u nekadašnjoj Crnoj Gori, današnji Montenegro je uskraćen za taj „teret“) glodali su udruženim snagama jer ih je bilo dosta, pa vođa nije mogao sam sve da postigne.
Druga kasta je specifična jer u njoj postoje dvije struje koje se međusobno sukobljavaju oko zajedničkih interesa. Tu uglavnom spadaju svi oni koji glasaju vođu zbog nekog sitnijeg interesa da bi sebi omogućili dalje preživljavanje. Obično je to ganjanje nekog radnog mjesta, manjeg bespovratnog kredita, materijalne nadoknade koja nije zarađena i sl. Do sukoba najviše dolazi među ovima što traže posao. Ti poslovi su ili u nekoj državnoj instituciji, na čijem čelu su najobičniji diletanti odani vođi, ili kod nekog vođinog tajkuna sa robovlasničkom korporacijom, koje podanici od milošte zovu trgovinski lanci, građevinske kompanije i sl. Uglavnom svi iz ove kaste traže posao u državnoj firmi, jer bi da jedu hljeba bez motike, dok oni koje potrefi privatnik rade za manje pare ,ali ih debelo zarade. Na prvi pogled, u toj kasti vlada ljubav ali se u stvari ne mogu očima gledati i pljuju jedni na druge čim se okrenu leđima. Do jačeg sukoba ne dolazi, jer se boje da ih svevideće oko vođe prati u stopu. A i vođa vodi računa o njima pa balansira na razne načine. Obično na svojim predizbornim konvencijama, kada je sezona zapošljavanja za podanike, omogući onim manje zadovoljnim da puknu neki graciozan selfi s njim. Kasnije podanici taj selfi puni sebe dijele po društvenim mrežama da bi tjerali čežnju kolegama podanicima koji poslije mitinga nijesu uspjeli da probiju obruč napaljenih baba oko vođe, poljube mu ‚‘svetu‘‘ ruku, odrade selfi i dožive katarzu koja ih uzdiže čak do sedmog neba.
Treća kasta je najzanimljivija, pa zavređuje posebnu pažnju. Da je psihologija kojim slučajem formulisala termin za ovakavu vrstu ljudi, sigurno bi njihov mentalitet bio signifikantan za jaku doktorsku disertaciju iz te oblasti. Međutim, ukoliko bi ova nauka zašla u dublje proučavanje takvog mentaliteta zadesila bi je crna rupa koju ni najveća imena psihologije ne bi mogla da zakrpe. Ova kasta je najbrojnija. Nju čine svi oni koji vođi glas daju bez ikakve nadoknade, a u glavama su svjesni da je vođa poguban po njihovu i egzistenciju njihovih familija. Znaju da je vođa tvorac Montenegra i ubica Crne Gore. Dosta njih ne skriva kritike na račun vođine hajdučije prema narodu, ali u osvit izbornog dana oni se pretvaraju u tinejdžerke zaljubljene u Džastina Bibera, kojega na glasačkom listiću prepoznaju u liku svojeg vođe. Kako prođu izbori, oni opet postaju oni stari. Nastavljaju s najglasnijim zvocanjem kako se jedva preživljava, kako je teško zaraditi za hljeb i prehraniti porodicu, pa kreću u akcije prosjačenja i traženja pozajmica. I to, gle čuda, obično te pozajmice traže od onih nepokornih. Zato mislim da u proučavanje ovakvih osoba treba da se uključe i genetičari sa strepnjom da ni oni ne bi mogli da riješe misteriju. Očito je kod njih došlo do neke žešće greške u genetskom kodu, zbog čega je i sam Tvorac zbunjen pa nije u mogućnosti da im pomogne.
I tako populacija s greškom i dalje preživljava uživajući u podaništvu i poltronisanju. Strahuje šta će biti ako slučajno odnekud dođe sloboda pa ostanu bez vođe. Nijesu svjesni da poltroni uvijek ostaju poltroni, samo će imati malo više slobodnog vremena dok nađu novog vođu da mu budu podanici.