- Piše: Slobodan Savović

Oduvijek su me fascinirali fenomeni ljudskog ponašanja. Erik From na jednom mjestu piše da za promjenu paradigme ponašanja jednog naroda mora proći makar pet generacija stanovništva koje se uporno trudi da se mijenja. Koliko li tek treba generacija stanovništva da poživi a da se bez truda i spontano promijeni paradigma našeg ponašanja? Jer, ne zaboravimo, ponašanje jednog naroda kreira njegova naučna i kulturna elita. Naša elita od „ turskijeh vremena‘‘ njeguje kult vođe, a narod je razvio specifičan oblik „rajetinskog“ mentaliteta – ukrivanja i ćutanja i slijepog slijeđenja vođe. Ko ne vjeruje, nek pročita Domanovićevog „Vođu“ ili Andrićevu „Gospođicu“. Ovo je sve poznato, a ja ne bih da otkrivam toplu vodu.
Centralna premisa u mom razmišljanju na ovu temu je priča jednog mog dobrog prijatelja. Naime, on mi je u kafani (moj univerzitet) uz pivo tvrdio da je kojim slučajem Milo (Đukanović) sazvao konferenciju za štampu 20. maja uoči referenduma, i na njoj objavio da se prevario i da je on za Jugoslaviju, garantujem da bi se sjutradan na referendumu 90 odsto Crnogoraca izjasnilo za zajedničku državu. Uh! Duga rečenica i teška priča. Ali, na žalost, istinita. Kada se onomad Milo malčice uzjogunio i rekao da Evropa možda može i da sačeka, već sjutradan su činovništvima našeg Montenegra namještenici i ostali službenici ove vlasti uvjeravali jedni druge da mi i ne treba da budemo dio Evropske unije! A kada je u nastavku svoje novele Milo opet na okruglom stolu kazao da nećemo stiskati kočnice na putu ka Berlinu i Parizu, sva raja horski pjeva kako Evropa nema alternativu. Ispada po ovome da čitavo društvo zavisi od vođinog hira i njegovog biznisa.
Bilo kako bilo, tek predsjedniku nema ko da piše. Ispada da se mi ponašamo kao naši preci nekada. Nekad agama i begovima, kralju, Blažu (Jovanoviću),Veljku i Veselinu, a danas Momiru i Milu. U nebo ih dižući, mi ih u stvari kroz blato provlačimo. Time što ih slijepo slijedimo mi ih izolujemo od stvarnosti. Hrabro javno ćuteći i klimajući glavom na svaki njihov mig i glupost (jer i oni su ljudi), mi u sigurnosti svojih domova psujemo i žalimo se na te iste vođe. Tito i ‚‘titići‘‘. I svi se u javnom životu trudimo da se makar malo ponašamo kao Milo. Milo i ‚‘milići‘‘. Svuda u svakoj kancelariji i u svakom preduzeću. Pogledajte samo oko sebe. I sebe.
I još jedna priča sa moje katedre-kafane, u prilog ovoj mojoj tezi da predsjedniku nema ko da piše. U kafani sam čuo priču da je Milo veći Srbin od svih srpskih političara iz Crne Gore. Samo ne smije javno to da kaže da bi spasio Crnu Goru i sačuvao mir. I znate šta- ja pomalo vjerujem u prvi dio priče. Vjerujem da u svom kabinetu predsjednik, uz viski koji pije, i nema ništa protiv bilo koga. Sve dok raja sluša i „ne trepće“. I možda je Milo Srbin?! Ali sigurno to nije po osjećanju nego po zanimanju. Sad mu škodi biznisu da bude Srbin. Iz ove pretpostavke proizilazi sledeće. Kad god se predsjednik namršti, ostatak elite se previja od bolova!
A narod kao narod. Raja se utrkuje u svojoj banalnosti da bude kao vođa. I kad je kralj Nikola nekada iznad Cetinja „ vidio“ sokola, svi su glavari pofermavali i brže-bolje se utrkivali ko će ljepše da opiše izmišljenu pticu kralju. Pa su poslije nekoliko godina protjerali toga kralja iz Crne Gore.
Danas Milo vidi „Montenegro“, a svi namještenici i čimbenici se utrkuju ko će ljepše da proda priču Vođi. Samo da Milo ne obrši ka‘ Nikola. Glavni problem tada i sada bio je nedostatak elite. Elite koja bi promijenila paradigmu crnogorskog društva. Dok god je ne izgradimo, imaćemo vođe koje ćemo uzdizati u nebo i provlačiti kroz blato.