-Autor: Dejan Ilić

Vijest kaže da će Simens otpustiti 6.900 radnika u svojim ograncima širom svijeta, a od toga gotovo polovinu u samoj Njemačkoj. Do sada je ova kompanija već otpustila 17.800 radnika, a sve u namjeri da ostane „konkurentna na duži vremenski rok“. U vijesti se ne kaže koliko je otpuštenih radnika stiglo u Siemens kroz programe dualnog obrazovanja. I šta će sa njima dalje biti, s obzirom na to da su obrazovani isključivo za poslove koje su radili u toj kompaniji. Naprotiv, na drugom mjestu ćemo saznati da je u 2016. Simens investirao u dualno obrazovanje nešto preko 11.000 đaka. Tu, međutim, ne vidimo procjenu koliko dugo će se ti ljudi zadržati na radnim mjestima u Simensu. Ako je mjerilo „konkurentnost na duži rok“, njihovi poslovi po svemu sudeći neće potrajati.
Kada se ukrste ove dvije vijesti, dobijamo realnu sliku o dualnom obrazovanju. Kompanije koje stoje iza takvog obrazovanja tretiraju mlade ljude kao potrošnu robu. One ih obrazuju za konkretne poslove, a kada im zbog konkurentnosti istekne rok, jednostavno ih otpuste. Pritom, u redu za zaposlenje već čekaju nove generacije, obučene za trenutno konkurentne poslove. Nevolja je u tome što konkurentnost tih poslova traje sve kraće. Obučeni za konkretan posao, jednom kada budu otpušteni, ljudi će morati da idu na prekvalifikaciju u potrazi za novim poslom ili da se upuste u borbu za preživljavanje radeći slabo plaćene poslove za koje nije potrebna nikakva kvalifikacija. Iz ugla kompanija, to nije nikakav problem, jer ih se to naprosto ne tiče. Iz ugla društva i države, tako se stvaraju armije socijalnih slučajeva.
Ali, što bi rekao naš predsjednik – ako je to dobro za Njemačku, dobro je i za nas. Zastrašujuće je to koliko ništa ne zna osoba na mjestu predsjednika Srbije. Još strašnija od tog neznanja je sloboda s kojom on javno paradira kao totalni ignorant. Simens, vođen vlastitim, dakle partikularnim interesima kompanije, ulaže 239 miliona eura godišnje u dualno obrazovanje. Drugim riječima, ta kompanija obučava radnike koji su joj potrebni o vlastitom trošku. Njihova prekvalifikacija ili socijalna zaštita, pašće, međutim na teret njemačke države. Ta država se može voditi razumnom računicom da će od poreza koje naplati od Simensa imati dovoljno da zbrine otpuštene radnike. To je igra koju igraju država i velike kompanije: kompanije brinu o zaradi a država o zajedničkom dobru. Kod našeg predsjednika, ova druga strana ne postoji.
On će u posjeti srednjoj tehničkoj školi u Aranđelovcu mirno izgovoriti da će država gledati da finansijski pomogne ovoj školi i nabavi joj nove mašine, kako bi imala bolje uslove za rad. Sve što je potrebno za obuku učenika za konkretne poslove, u sistemu dualnog obrazovanja mora pribaviti ili finansijski pokriti kompanija za koju se učenici spremaju. Država na toj strani nema šta da traži. Njena je uloga da za đake obezbijedi minimalno opšte obrazovanje. Naš predsjednik, međutim, vidi dualno obrazovanje tek kao još jedan vid subvencionisanja stranih investitora. Ne samo što im nudi jeftinu radnu snagu i pokriva izdatak za plate radnika, nego sada daje i besplatnu obuku po potrebi, pa čak i besplatni rad u vidu neplaćenog dječjeg rada. Ta je obmana tako očigledna, da naprosto nije jasno kako nijedan akter prevare pod nazivom „dualno obrazovanje“ ne pokaže makar trunku stida.
Umjesto stida, pak, ovejani nacionalista pribjeći će onome što jedino zna: zaigraće na mržnju. Ovako Vučić đacima škole u Aranđelovcu, koja je inače ovih dana u centru pažnje zbog vršnjačkog nasilja: „Kod nas je zanatlija sve manje i sve što imamo, sve dobije posao. Za izgradnju puta Levosoje-Srpska kuća uvozili smo Albance da nam rade, jer nismo imali svoje“. Sumnjam da je naziv mjesta „Srpska kuća“ slučajno završio u ovoj rečenici. Prije će biti da je on tu kako bi se sugerisala jedna – za svakog osvešćenog „Srbina“ – neprihvatljiva pomisao: srpsku kuću grade Albanci. Nevjerovatno je, međutim, što naš predsjednik ni ne pomišlja da bi neko mogao da dobaci dalje od mržnje. I to, recimo, u sledećem smjeru: ako Albanci grade puteve po Srbiji, da li to znači da oni imaju bolje dualno obrazovanje od nas? Ili je naprosto riječ o slabo plaćenim poslovima, za koje nije potrebna nikakva posebna kvalifikacija, kao ni preveliko znanje, pa je otuda jedina motivacija kojoj se može pribjeći u nagovaranju mladih ljudi da prihvate takve poslove – nacionalistička.
Peščanik.net