- Pi­še: Mag­da Pe­ter­nek

Volim onu pjesmu od Đorđa Balaševića koja glasi - „Odlazi cirkus iz našeg malog grada, širokim drumom što izlazi na most, odlazi cirkus i ja se pitam sada ko je domaćin a ko je bio gost?”. Zna Đole da utrefi baš tamo gdje treba. Ne znam da li je saznao ko je domaćin a ko gost, ali ja znam da cirkus iz našeg „malog grada” još nije otišao a ka' će ne znamo. Đekna i on su čini mi se približno godište. Jer, kako drugačije nazvati ovo naše okruženje, ovu ludu kuću sazidanu od kičeraja i neukusa nego cirkus. Da me ne shvatite pogrešno, nemam ja ništa protiv cirkusanata svog zanata, naprotiv, ali imam i te kako protiv onih koji naše živote pretvaraju u hodanje na žici, i od nas prave pajace.
''Volim i ja pozorište, ali ne u svojoj kući'' - glasila je čuvena rečenica koja je najavljivala kultnu seriju „Pozorište u kući”. Ovo današnje vrijeme izrodilo je ovakvu rečenicu, bolje reći činjenicu - niko ne voli pozorište, ali voli cirkus u svojoj kući. Jer kako drugačije nazvati onu gomilu besmisla strpanu u rijaliti programe i tursko-španske-indijske i ostale prizemne serijske gluposti. Voli naša domaćica a bogami i domaćin da pilji u televizor i da dijeli sudbinu bijeloga svijeta. Nije im dovoljan bio ni „veliki brat”. Nije im dušu zadovoljila ni hrpa „parova”, nisu se nadisali ni „mirisa” sa „farme”', niti su se zasitili „lude kuće”. Ono što im je nedostajalo a i što im sada napaja dušu i tijelo jeste nova primitivna cirkuska predstava zvana „zadruga”. Nema potrebe da naglašavam kojoj televiziji ona pripada, jer svi to znamo, mada ni druge nisu baš ružičaste. Kad ugledam naziv „zadruga'' pomislim koliko smo samo duboko i gorko ponizili i potcijenili ono pravo i istinsko zadrugarstvo. Sramotno je i bolno da se jedna takva grana privrede svede, bolje reći poistovjeti, sa nesnošljivim prostaklukom. Ne mogu da se ne sjetim poljoprivredne, zemljoradničke, seljačke zadruge, a da se pritom ne zapitam, tj. da ne zapitam one koji kreiraju ovaj tv cirkus „kako ih nije stid da vrijedne radničke, dostojanstvene ruke prljaju ovakvim gadostima”. Ne mogu da se ne sjetim i Đačkih zadruga , koje su svojim radom i zajedništvom, svojom upornošću i privrženošću hranile naše društvo i činile privredu jakom i stabilnom. Nažalost, ovo pišem u prošlom rodu, jer su đačke zadruge prošlo vrijeme, a uništili su ih neki sadašnji ''zadrugari''. Želim da napomenem da su svuda u Evropi Đačke zadruge okosnica društvenog i privrednog sistema. Od ove naše lude kuće, gazda je napravio cirkus. ''Povlači te konce igra se''-kako opet zna da ''ubode'' Balašević. Kakav gazda takvi i ukućani, kakav vođa takav i narod. Jeste vala. Vazda bilo i nažalost kod nas i ostalo. I zaista ne vidim na pomolu taj ''široki drum što izlazi na most'' kojim bi ovaj cirkus otišao iz našeg „malog grada”. Ne vidim jer taj cirkus nije putujući, nego učauren i duboko ukorijenjen na našem izmučenom tlu.. Rijaliti zadruga je tužan i žalostan dokaz, da ostajemo vjerni svemu što uništava dostojanstvo.
Zato, dragi moji, udružite snage morala i ljubavi prema onome što vrijedi i čini čovjeka čovjekom. Ja sam za zadrugu dostojanstva. I ja i moj bič. Jer rijaliti zadruga je kič.
( Autor je pjesnikinja)