- Piše: dr Blažo Zlopaša
Dvadeseti vijek, u svojoj zlokobnoj protivrječnosti, donio je velike ideje, genijalne izume i užasna zla. Čovjek se ukazao kao biće koje je dotaklo nebesa i kao stvorenje sposobno za najstrašniji zločin i izvitoperenje onog ljudskog što mu je priroda podarila. Ljudska rasa iznenadila je svoje anđele i svoje demone, svoje pravednike i svoje krvnike, svoje mudrace i svoje prokletnike. Bilo je to stoljeće u kojem su otkrivene najdublje tajne ljudske duše i najveće stvarnosti čiji smo svjedoci. Nažalost, i stoljeće u kojem su ljudi počinili najveće zločine jedni nad drugima. Početak vijeka obećavao je doba univerzalnih otkrića o vremenu, prostoru i čovjeku samom. Kada se čovjek ponadao na početku minulog vijeka da će svijet postati zemaljski raj, skoro čitav vijek pretvoren je u poprište neshvatljivih nesreća. Onaj koji je kroz taj vijek prošao uspravno i sačuvao pravac, čast i dostojanstvo, jedini je stekao pravo da sebe nazove čovjekom. Minuli vijek izrodio je mnoge iedologije, a među njima najmonstruoznije su nacizam i ustaštvo, danas fanatike „Islamske države”.
Da li će djeca u ovom vijeku razumjeti, cijeniti ili osuđivati, ono što su radili njihovi djedovi i roditelji u minulom, i da li će biti u saglasju ili u sve većem raskoraku? Saznanja i lični odgoj kazuju mi da su roditelji moralni uzor i temelj formiranja stabilne ličnosti djece.
Od svoga oca naslijedio sam i usvojio mnoge karakterne osobine koje nosim čitavog života. Jedna od njih jeste da je pohlepa najlošija ljudska karakterna crta. Mnogi roditelji danas ne pridaju značaj savjetu koji je moj otac utkao u moje biće. Roditelj je taj koji uvijek prašta svojoj djeci i kad pogriješe. Ali, ako djeca ne praštaju roditelju, a praštanje je i Hristov zavjet, onda roditelj treba da preispita svoj grijeh. Ne znam, da li bih mogao oprostiti svome ocu, vjerovatno da ne bih, da mi je u djetinjstvu i mladosti odredio tjelohranitelje da me prate zbog svoje vlastoljubivosti i pohlepe za materijalnim dobrima. Zapitao bih se zašto mi je time ukinuo najveće ljudsko blago, slobodu? Ne znam kako bih se osjećao i mislio o svome ocu da me je kao studenta učinio milionerom, a da ništa u životu vrijedno radom nijesam stvorio i da li bih nastavio da stičem znanje i obrazovanje. Ni to mu ne bih oprostio iz više razloga.
Frojd je utvrdio da je djetinjstvo i okruženje ključno razdoblje za kasnije razumijevanje svih pojava u ljudskom rodu. Da li se onda, u nekom porodičnom vaspitanju, čiji su roditelji duboko u zabludi, može iz te kaljuge zla, iskobeljati neka ogorčena ličnost, da sagleda sve zablude djeda, oca, porodice i čitavog okruženja u kojem je odgajan i odrastao? Ne znam šta bi na ovo pitanje odgovorio Frojd. Moj odgovor na ovo kompleksno pitanje je „da“ i „ne“. Odlučio sam da kroz prikaz tri ličnosti dam odgovor.
Prvo ime je Drago Pilsel i ono bi trebalo da bude uklesano na najvećim liticama Durmitora preko Velebita do Triglava, i da u ovom sumraku vremena obasjava put kojim čovjek treba da ide, ako želi da bude čovjek. Kada bi postajala pravda, Nobelova nagrada za veliko djelo čovjeka trebalo bi da bude uručena Dragu Pilselu i sličnima. Ko je Drago Pilsel? Hrvatski novinar, rođen i odrastao u ustaškoj porodici ustaških emigranata. Pilselov djeda Drago 1936. pristupa ustaškoj organizaciji i postaje prvi tjelohranitelj Ante Pavelića koji je oduševljen Adolfom Hitlerom. Pilselov djed oduševljava se obojicom monstruma i svom sinu daje ime Adolf. Djed Drago od začetka ustaškog pokreta ne napušta Pavelića kao tjelohranitelj do kraja života najvećeg monstruma minulog vijeka. I sin Adolf je u prvim ustaškim redovima. U porodici ustaških emigranata u Argentini rađaju se Adolfovi sinovi Drago ( nosi ime djeda) i Branko, u čiju kuću dolazi neprestano porodični prijatelj Ante Pavelić. Adolfovi sinovi, Drago i Branko, odgajaju se u najmračnijem i najstrašnijem ustaškom okruženju. Braća Pilsel, odgojeni u ustaštvu, kad počinje tragedija naroda na ovim prostorima, napuštaju Argentinu i dolaze da pomognu „ostvarenju tisućugodišnjeg sna i povijesne težnje hrvatskog naroda, da svojim učešćem pomognu obnovi države porodičnog prijatelja Ante Pavelića, djeda i oca NDH-a“. Krajem osamdesetih, Tuđman i Mesić obilaze ustaške organizacije po svijetu, od Argentine do Australije. Braća Pilsel na zov domovine dolaze u Hrvatsku. Drago visoki intelektualac, poliglota, studirao je od novinarstva, književnosti, povijesti, latinoameričke političke misli do hrišćanskog duhovnika, postaje pripravnik Reda Male braće i prelazi na bogosloviju Riječko –senjske nadbiskupije. Brat Branko stupa u Zenge kao pripadnik 4. brigade, a u borbi sa JNA gine na ostrvu Šipan. Poslije pogibije brata, Drago napušta Riječko-senjsku bogosloviju i pridružuje se odredima Zengi i učestvuje u akciji „Oluja“. Gledajući zločine koji se u „Oluji“ čine Srbima, pokopavao je ubijene Srbe u Lici i popisivao zločine. Kada je vidio strašne zločine koje čine Hrvati, vaskrsao je neki drugi Drago Pilsel, veliki čovjek. Ustaša, po djedu, ocu, porodičnom fanatičnom opredjeljenju, koga je dugo godina određivala ideologija kao kriva svijest, a još više mržnja kao naopako ljudsko svojstvo i antropološki sunovrat, kad se suočio sa tragičnom realnošću i patnjama onih koje je zaslijepljeno mrzio, Drago Pilsel postaje čovjek. Štaviše, stiže do katarze, do pročišćenja. To mu se dogodilo kad je stigao do svijesti o sopstvenom sagrešenju, zbog pripadanja mračnoj, čovjekomrzačkoj ustaškoj ideologiji, koju su mu usadili porodični prijatelj Ante Pavelić, otac, djed i mračno okruženje u kojem je odgajan. Drago Pilsel je danas najveći antifašista, koga osuđuje i Katolička crkva u Hrvatskoj. Njemu bi Nobelova nagrada morala biti dodijeljena ne kao Dragu Pilselu, nego kao čovjeku koji je pobijedio zlo. Dragova poruka trebalo bi da se čuje u balkanskom buretu baruta.
Druga ličnost koja nije htjela da ostane u zabludi je Sibila Ler, rođena u uglednoj aristokratskoj porodici Ler, u Njemačkoj, kao unuka Hitlerovog generala Aleksandra Lera, po ocu Njemca, a po majci pravoslavca. Srednju školu završio je u Pančevu. Zarobljen maja 1945. a za ratne zločine osuđen i strijeljan u Beogradu 1947. godine. Lerova unuka Sibila Ler danas je monahinja Jovana u manastiru Soko kod Ljubovije. Monahinja Jovana je od svog vjeroučitelja iz Evenburga posle rata slušala besjedu o Srbima, narodu koji je izvojevao u Drugom svjetskom ratu najveću pobjedu: „Pobjedu duše, pobjedu srca i poštovanja, pobjedu mira i hrišćanske ljubavi.“ Savjetovao je u čuvenoj besjedi o Srbima da uče srpski jezik. Tek tada je monahinji Jovani postalo jasno zašto je Gete učio srpski jezik, koji danas progone u Crnoj Gori. Unuci Aleksandra Lera, koji je za jednog ubijenog njemačkog vojnika ubijao stotinu Srba, a za jednog ranjenog pedeset, jasno je zašto je Bizmarku poslednja riječ na samrtničoj postelji bila: „Srbija“. Sibila Ler, čini veliko ljudsko djelo, moleći se Bogu, da oprosti grijeh za veliko zlo koji su učinili njen djed, njena porodica i njen narod. Alal vjera, Sibila Ler- mati Jovana!
Treća ličnost je sin čiji je otac uhapšen u mom Nikšiću počekom sedamdesetih, gdje se skrivao kao službenik građevinskog preduzeća „Crna Gora“, kao pripadnik i osnivač panislmističke organizacije „Mladi muslimani“ i autor „Islamske deklaracije“. Ova organizacija bila je i osnivač SS Handžar divizije čiji je aktivista bio i Alija Izetbegović. Kad je početkom devedesetih izjavom: „Ako treba, žrtvovaću mir da ostvarim svoj politički cilj!“ dao je uvod u krvopriliće u bosanskom vilajetu. Tada sam Aliji napisao otvoreno pismo, koje su objavili mnogi listovi: „ U pamet se, moj Alija. Da li zdravlje i mir imaju cijenu!?“
Alijin sin Bakir Izetbegović suprotnost je Draga Pilsela i Lerove unuke, jer slijedi očeve mračne ideje koje se uveliko pokazuju kao sumrak savremene civilizacije. Nikako da se sa njima suoči na racionalan način, već ih u djelo sprovodi. Štaviše, on pokušava da ih tvrdoglavo slijedi i realizuje, pa zato sve dublje upada u svoju političku strast kao ekstremizam i mračnjaštvo koje je postalo opasnost, ne samo za balkansku, nego i za evropsku kulturu. Strast mu ne dozvoljava da stvarnost vidi normalno. Njegova moralna pobjeda nije moguća danas, jer se u njemu nije rodio čovjek kao svjesno i odgovorno biće, već fanatik i dogmatičar.