-Autor: Ana Vučković

Malo je jedan tekst da nas podsjeti na sva naša analogna zadovoljstva, sada, kada su aktivni članovi društva i oni koji ne znaju za svijet bez interneta, oni rođeni poslije bombardovanja. To nije nekakav lament dosadnih četrdesetogodišnjaka (onih koji kao ja ove godine pune trideset sedam), nije during the war ili u moje vrijeme priča, odnosno to ne mora da bude. I mlađi, ako ih zanima mogu da čuju, ali ovo je baš nekako opsesija nas koji smo zahvatili i ovaj i onaj svijet, koji smo za relativno kratko vrijeme prošli put od vokmena, diskmena, MP3 plejera, skidanja muzike, od VHS-a do netflixa.

Svaka generacija popuje i priča o sebi i svojim opsesijama. Koliko sam samo puta slušala kinoklubaše i filmske entuzijaste kako žale za trakom od 35 mm, kako ne mogu da zamisle kako nas uzbuđuje film koji gledamo na televiziji, jer je jedino pravo iskustvo ono bioskopsko. I razumijem ih, jer razumijem svakog ko ima neku strast. Ali to nije moja. Ja mogu da gledam film na televiziji, na kompjuteru, možda ne mogu na telefonu, tu povlačim granicu, ali razumijem, jer sam ja VHS generacija. To su bile naše opsesije i to su naše uspomene. Moj divni drugar režiser Goran Nikolić snimio je film „Oni žive” o fenomenu video-klubova, o uzimanju i vraćanju kaseta, o preporukama radnika, o situacijama mogućim samo u video-klubu, o kultnim beogradskim video-klubovima i njihovom konačnom nestanku.

Upravo je video-kaseta kriva za to što je film koji sam najviše puta gledala u životu „Tesna koža”, prvi dio, a sjećam se (možda je i dalje ta kaseta negdje u garaži) one na kojoj su nasnimljeni zaredom neki meč Monike Seleš, Evrovizija i „Alf”.

Takođe, sjećam se momenta u kome sam mala, odlazimo na ljetovanje u Budvu, neće nas biti dvije nedjelje, pa ja nikako neću moći da gledam „Nindža kornjače”. Odlazim u komision s tatom i kupujemo desetak praznih kaseta i onda učimo baku kako da kasetu ubaci, koje dugmiće da stisne, kada da isključi, da bi na kasetu od tri sata stalo taman onoliko epizoda koliko može, da se slučajno ne prekine.

Onda bih ja zabrinuta iz pošte u Budvi, jer je to vrijeme bez mobilnih, eventualno su tu pejdžeri, zvala baku da provjerim da li je snimila ono što sam joj rekla. Baka bi potvrdila, jer vjerujem da joj je to ozbiljno bila opsesija dok nismo tu. Znala je koliko mi to znači. I onda, kada smo se vratili, poslije dugog i iscrpljujućeg puta mama i tata bi legli da spavaju, a ja bih jednu po jednu kasetu gledala uzbuđena i ushićena. Zapravo – ja sam tada bindžovala „Nindža kornjače” ne znajući za taj pojam. Sjećam se, među epizodama je bila ona kada se među kornjačama pojavljuje prelijepa djevojka Lotosov cvet.

Moja omiljena kaseta iz ranijeg detinjstva bila je ona na koju su bili nasnimljeni „Mede medenjaci”, dugometražni filmić sa domaćom sinhronizacijom. Znala sam ga napamet i posebno sam ga voljela jer je bio malo i hororičan i mističan. Svako ko je gledao sjetiće se zle knjige koja huška dječaka Nikolu protiv svijeta, jer ga niko ne voli i prijatelji ne postoje. Ne znam šta bih danas rekla, ali tada sam vjerovala nježnim, paperjastim, požrtvovanim medama medenjacima, bezazlenim, slatkim i beskrajno naivnim.

Dugo ovu kasetu nisam mogla da nađem, zaboravila sam na nju, a onda sam dvadeset i kusur godina kasnije, u posjeti drugarici iz Kragujevca, među njenim kasetama našla ovu i zamolila je da te večeri pustimo taj crtani, koji sam ja znala od riječi do riječi, pa sam se zbog svega toga, ali i zbog vina, sita isplakala. Nešto me je trigerovalo, djetinjstvo mi se vratilo u momentu.

Nedavno mi je gost za emisiju poslao svoj disk, a ja sam shvatila da nemam gdje da ga pustim. Nema više uređaja u mojoj kući koji može da pusti disk. Ni kompjuteri više nemaju taj prorez. To me je odvelo dalje i u momenat u koji smo imali čak i prorez za diskete, na časove informatike na kojima u Paskalu ili nekom matorom jeziku računamo neku jednačinu. Eto, to o disketama mladi neće skapirati.

Djed mog muža je u staračkom domu i stalno ga zovemo poslije Slagalice. Znamo da je predano i svakodnevno gleda u TV sali. TV sala vraća me na Zlatibor, kada sam u odmaralištu morala da zamolim bake i deke da me puste da gledam epizodu „Beverli Hilsa”. Tada mi ni sankanje ni vrele palačinke sa orasima nisu značile kao Brendon, Dilan, Brenda, Keli, moji digitalni prijatelji iz analognog vremena.

nova.rs

---