-Piše: Dragan Mraović

Profesor je insistirao na „ekspertskoj“ vladi. Svojevremeno je obaviješten u ovoj kolumni da su to neefikasne i nedemokratske vlade, na koje treba gledati sa zabrinutošću. Ekspertska vlada ima niz negativnih aspekata koji se ne mogu zanemariti.
Italijanski filozof Dijego Fuzaro to precizno obrazlaže: „Eskpertska vlada, po definiciji, ne reaguje na narodni suverenitet. Zato ona ne poštuje, iz različitih razloga, parametre koji se odnose na volju građana. Obično se ekspertska vlada imenuje u vanrednim slučajevima, kako bi se spasila – kaže se – situacija koja je blizu pada u provaliju. Dakle – u tome je poenta – ekspertska vlada uvijek djeluje u ime teške, vanredne, izuzetno kritične situacije, da bi se riješila ona koja nije potrebna, a zaista bi mogla biti opasna, pozivanjem na volju ljudi. Ekspertska vlada djeluje, slično ljekaru, sa ciljem da se povrati zdravlje zbog kojeg je često potrebno žrtvovati se i uzimati posebno neprijatne ljekove. Upravo u ovom oslobađanju od narodne suverenosti postoji opasan element ekspertske uprave. Zatim je tu tema povezana sa istorijskim nepredviđenim okolnostima – pretpostavlja se da je ekspertska vlada u stvari povjerena ekspertima „super partes“ koji jednostavno moraju da rade za kolektivni interes u najtežem trenutku. Ipak, pažljivom analizom, uvijek se bez previše poteškoća otkrije da – bar u poslednjih petnaest godina – imenovani eksperti u stvari nikada nisu „super partes“, već odgovaraju preciznom pozicioniranju koje nije nimalo neutralno u kontekstu dijagrama moći i pogleda na svijet: bilo da su to najviši menadžeri, ortodoksni ekonomisti, liberali ili bankari sa nimalo prikrivenim sklonostima privatizaciji, odnosno oni su eksponenti vladajuće klase koji se licemjerno izdaju za eksperte, ako ne i za spasioce domovine. Stiče se utisak da su ekspertske vlade dio precizne neoliberalne strategije zaobilaženja demokratsko-parlamentarnog principa i nametanja, „deus ex machina“, ličnosti za koje niko nije glasao, ali koje se u svakom slučaju, kao nadležne i „super partes“, moraju prihvatiti. Nije li tačno da je „novi liberalni rezon“ odavno težio da nametne ideju ekspertize koja zamjenjuje nesposobnost nužno povezanu sa narodno popularnim masama tradicionalnih parlamentarnih demokratija? Na kraju najvažnije. Može li ekspert da upravlja javnim poslovima? Može li „stručnjak“ za ekonomiju ili menadžer da upravlja državom? Ako poslušamo Platona, pitanje ima samo negativan odgovor. Ekspert je neophodan u specifičnim tehničkim pitanjima – grnčar za proizvodnju vaza, navigator za plovidbu – ali u svojoj osnovi neprikladan za političko vođstvo polisa. Da bi se upravljalo polisom, potreban je čovjek koji nema „techne“ (znanje usmjereno na neki materijalni rezultat) već je u njemu „paideia“ (vaspitanje i obrazovanje idealnog člana polisa, koji je usmjeren na socijalizaciju pojedinaca unutar poretka polisa), odnosno ima holističku kulturnu obuku, političko i filozofsko obrazovanje. Ukratko, po Platonu, postavljanje eksperta na čelo polisa je najgora greška koja se može napraviti. Ekspert ne može strukturno ciljati ka komunitarnoj dobrobiti polisa. A u konkretnom slučaju postoji veliki rizik da će se ograničiti na brigu o interesima tržišta i njihovih klasa.“
Za Profesora su „super partes“ Brisel, američka ambasada, a ne građani Crne Gore. Sâm se ponudio da bude „sub partes“ strancima. Ali, Platon reče: „Pokušavam misliti, ne zbunjujte me činjenicama!“ Profesor treba da pokuša misliti, umjesto da sluša „ekspertske činjenice“.
(Autor je nekadašnji generalni konzul SRJ u Bariju)

---