-Autor: Neda Todorović

Imam temu, nemam temu – onespokojavajuća pomisao s kojom se uspavljujem i budim svakodnevno, kako mi se približava Damoklov mač novinarskog roka: srijedom predajem ovaj tekst. A onda, u inboksu zatičem proglas organizacije „Kreni-promijeni”’ koja radi izuzetno značajan posao buđenja naše uspavane svijesti i savjesti: „Hoćemo istinu o Jagodini”, glasi njihov poziv na potpisivanje još jedne peticije, zapravo na učešće u organizovanom građanskom pritisku na vrhovnu tužiteljku da prione na svoj posao.

Pitanje koje me progoni: jesmo li mi, već više od godinu dana zarobljeni u nenormalnosti ove pandemije, svakodnevno suočeni sa nestankom, sa desetinama, stotinama, hiljadama smrti poznatih i nepoznatih, postali manje zastrašeni i bar donekle svjesniji svog prava na činjenice? Prije svega o koroni, a onda i o svemu drugom. Jer, istina je, što reče Toni Parsons, naš čamac spasavanja na Titaniku. Da li nas je ovaj zagonetni virus trgao iz hroničnog pasivizma i podstiče li nas on da se učlanimo u društvo nekih novih, svjesnijih, građana nepokornih?

Čitavu proteklu godinu proživljavam, silom ovih pandemijskih prilika, na društvenim mrežama. Postajem svjesna njihove demokratičnosti (tu svako anonimno može da kaže i bukvalno bilo šta) i njihove anarhičnosti (prepune su đubreta – gluposti, neznanja, nepismenosti, zabluda). Suočena sa svim tim, pitam se svakodnevno – šta je ta naša zajednička perspektiva, koji je pravi put iz stanja nezrelosti ka prosvetiteljstvu koje djeluje kao jedini izlaz. Odgovor nalazim u filozofiji neslaganja Dijega Fuzara „Misliti drugačije” (Clio), koji citira Bertolda Brehta: „I molim vas – ono što se dešava svakog dana nemojte smatrati prirodnim. Nema toga za šta treba reći ‘to je prirodno’ u ovim vremenima krvave pometnje, uređenog nereda, smišljenog bezakonja i nehumane humanosti, tako da ništa ne treba da bude smatrano vrijednim da bi ostalo kao jeste’”.

Sve vrijeme sam se pitala čemu nam tačno služe te društvene mreže, sem što su postale nelojalna konkurencija, istinska prijetnja svim ostalim medijima, štampi kao najstarijem, prije svega. Slažem se sa sociologom Krisom Bejlom, sa američkog Djuk univerziteta, koji proučava društvene mreže pokušavajući da nađe neke tačke dodira među toliko polarizovanim stavovima ljudi na njima: mreže nam ne služe samo da dobijemo informacije i da se zabavimo, smatra ovaj istraživač nego, prije svega, da bolje razumijemo druge i sebe. One su, prema tome, više sredstvo stvaranja našeg identiteta i potvrda našeg društvenog statusa nego što su onaj javni ćošak demokratije na kome je bilo moguće reći sve. U tom smislu plediram na svoje vršnjake da se povežu, da komuniciraju, ukoliko ne žele da ih pregazi vrijeme, da dožive društvenu smrt mnogo prije one stvarne.

Pa ipak, za mnoge od nas štampa je bila i ostala prva jutarnja molitva. Pa svako gašenje nekog lista doživaljavam kao još jednu smrt, a svako pokretanje novih novina slavim kao nečije rođenje. Toliko je lokalnih medija u međuvremenu bezočno uništeno, a građani su se ćutke mirili sa tim nenajavljenim smrtima. A evo, sada jednim novinama ne daju da se rode! Zato me ovo prisilno odlaganje rođenja „Novih” novina duboko uznemirava i suočava sa evidetnim strahom vlasti od onih koji bi samo da misle drugačije. Ne dati im ni da se rode!? Činjenica da su sve raspoložive štamparije u Srbiji odbile da štampaju jedne nove novine ukazuje mi na tu „suptilnu” i „diskretnu” potrebu ovih cenzora pritisnutih strahom da djeluju unaprijed. Što samo pokazuje u kolikoj je mjeri sloboda medija ovdje ugrožena. I ne samo ona. Nije više potrebno da nam na to ukazuju sve zabrinutiji, evropski posmatrači.

Od kada postoji štampa, vode se bitke za njenu slobodu. Ove novine zabranjene su i prije nego što su izašle. To je nešto sasvim novo u dugoj istoriji borbe za slobodne medije.

nova.rs

---