-Piše: Todor Živaljević Velički

U poslednje vrijeme, kada god nova Vlada predloži ili donese kakvu novu uredbu, zakon ili zakonsku normu kojom bi da oslobode „zarobljene institucije sistema”, javlja se „organizovana grupacija profesionalnih ćutologa, klimoglavaca i beskrupuloznih izvršilaca iz stare garde vlasti”, koja je svojevremeno aktivno učestvovala u kreiranju političkog jednoumlja, a sada u ulozi konvertitski nastrojenih (ne)zavisnih intelektualaca i mnogobrojnih „(ne)vladinih organizacija i nekakvih komiteta koji se zalažu za odbranu ljudskih prava i sloboda”. Svi oni, gotovo u jedan glas, pokušavaju da obrišu ono što se ne može, niti da obrisati: katastrofalne posledice višedecenijske pljačke rukovodeće oligarhije sa oligarhom na čelu, koji je očigledno iskoristio nedostatak kuraži i višak potkupljivosti ovoga sa svake strane ugroženog naroda, nezavisno od toga kako sebe osjeća srpskim ili crnogorskim.

Po svemu sudeći „grupacija (ne)zavisnih inteletualaca (preletača, dvorskih pjesnika i slikara!) i dalje „slijepo služi Partiji i Gospodaru”. Po pravilu, u nedostatku, sva je prilika, osnovnih etičkih vrijednosti, u potpunom odsustvu ljudskog i božijeg morala, promovišu, gotovo animalne vrijednosti, „snalaženja na principu gole prevare i lukavstva”, tako da su red, rad i intelektualno poštenje bez ikakvog značaja u „sistemu unaprijed podijeljenih partijskih uloga. Da se u tako organizovanoj svakodnevici lišenoj svakog smisla, pojedinac može ostvariti samo u moći i moralu „aktuelne partijske vlasti, bilo nova ili stara, svejedno“.

Uporno, gotovo bez razmišljanja, propagiraju ideju da je posve prirodno da jedni plivaju u luksuzu, dok na drugoj strani većina naroda nema ni za elementarni život, tako da je „preletačka snalažljivost” u datim oklonostima mjera svakog uspjeha.

Bez trunke intelektualne i moralne odgovornosti „odabrani preletači bez imalo stida i srama” propovijedaju „istrošene SDPS istine” kao najveći „domet europske demokratije, potpomognute dvoličnošću tzv. Venecijanske komisije” instruirane i vođene iz domaćih izvora, svjesno zataškavajući bazično načelo prava i pravde o „vladavini naroda”, a ne „vladanja narodom”. Tako, svjesno ili nesvjesno zaboravljaju na notornu činjenicu da „vladanje narodom” opravdava „pravo jačega”, da tako shvaćen oblik demokratije postaje totalitarni, bezumni oblik zloupotrebe čovjeka, da veći dio, u tom slučaju, razumnih i radenih ljudi može biti proglašen za bezumnike. Dakle, zaboravljaju mudre riječi Meše Selimovića, kako je „istina samo u otporu i poricanju, nikako u pristajanju, u mirenju...”

Zaboravljaju da intelektualac ne govori samo zbog sebe, nego i zbog svog djela, da „medenim jezikom ne smije pratiti samoljubivog Gospodara”, ne smije da ponizi sebe pred svojim i budućim vremenom. Da „činom poltronisanja” svjesno navodi jedan broj ljudi da se povinuje „jačem i uspješnijem”, ne misleći previše na dužinu i kvalitet trajanja tih koji su „trenutno jači i uspješniji”.

Postoji, međutim, jedna strahota pogubnija od nametanja mišljenja drugima, to što sebe ubjeđuju u valjanost i opravdanost odavno potrošenih ideja, prenebregavajući vječnu talmudsku istinu: „Da nije slugu, ne bi bilo ni gospodara.”

Zaboravljaju toliko puta ponovljenu ideju umnih ljudi, da nema veće pobjede jednog naroda od blagostanja, kulture slobodnog mišljenja, mirenja sa drugima bar onoliko koliko je mirenje sa sobom. Nesvjesno, reklo bi se, pomažu taktiku totalitarnih režima „što gore to bolje, kada se zna da zlo, samo po sebi, jedino može biti gore”.

Zar bi „Primjeri čojstva i junaštva” bili to što jesu da iza sebe nisu imali etičnu ličnost Marka Miljanova?

Zar djelo Emila Zole danas ne bi imalo samo istorijsko-literarnu vrijednost da nije bilo stava građanske kuraži, u odbranu kapetana francuske vojske Alfreda Drajfusa?

Zar bi, danas, jedan broj odabranih znao za Dimitrija Mitrinovića (pominju ga Crnjanski i Andrić), da ga ne vezuju za otvoreno pismo Adolfu Hitleru, upućeno 1933. godine, (kada je većina evropskih intelektualaca „sadržajno ćutala”, upravo kao i ovi danas!), upozoravajući ga da je politika Njemačke „neprihvatljiva za ljudsko shvatanje”, da ne smije da se ponaša kao „zli natčovjek opsjednut nekom sumanutom vizijom”, a ne kao čovjek određenog „logičkog i etičkog integriteta i čvrstine.”

Zar, na drugoj strani Knutu Hamsunu, nobelovcu, norveškom književniku, poslije Ibzena najpoznatijem u svijetu, njegova matična zemlja, poslije Drugog svjetskog rata, s indignacijom vraća knjige, zbog njegove kolaboracije sa fašizmom?

Šekspirov junak Kralj Lir pita: „Ko sam ja”, a dvorska luda mu odgovara: „Lirova sjenka”. Sve izgleda poremećeno u brutalnoj igri sjenki, bez kuražne uloge intelektualaca u umrtvljenom vremenu koje se kreće na samoj granici ludila, koje može ovaj sluđeni narod gurnuti u građanski rat.

Zar ovi primjeri ne upućuju na saznanje koliko je krajnje licemjerno za svakog čovjeka, a naročito za intelektualca (kao javnu ličnost!), da podržava politiku koja uništava osnovne vrijednosti društva.

Potreban je, naime, visoki moralni osjećaj odgovornosti pred precima koliko i pred potomcima.

(Ne)zavisni intelektualci, intelektualizam i građanska kuraž, nije ono što se dobija, već ono što se stavom otpora stiče, određujući težinu svakoj našoj stopi, na ovoj zemlji, svakoj našoj misli, svakom našem gestu.

Stoga, dragi moji, osvrnite se!

Ne zanosite se! Za nama ostaje sjen naših postupaka, koja u etički opravdanim slučajevima traje, dok u drugim nestaje sa našim nestankom.

Mnogo je bitnije, dakle, ono što smo izgubili svojim neprimjerenim ponašanjem, to što nam nikada niko ne može vratiti.

Građanska hrabrost potvrđuje našu odgovornost pred vremenom koje dolazi.

Sve ostalo je prolazno.

Znam, sve ste to znali, samo da vas podsjetim da je sve ovo što se događa i s jedne i druge strane još jedna obmana u (ne)namjerno zbrkanom Lavirintu u kome i najsvjetliji umovi ne mogu da pronađu Arijadninu nit?

(Autor je književnik)

---