-Autor: Dejan Žujović

Da, osnovna boljka pučanstva ovoga prostora. Pileća memorijska sposobnost i manjak moralnog kodeksa. Ja sjećam se. Vremena kada je bilo normalno slušati „KUD Idijote”, a ne Baje, Maje, Cice i slično smeće. Da, sjećam se. Kada mi nije bilo neprijatno gledati TV program. Nekog drugog vremena. Nekih drugih ljudi. Osmijeha na licima ljudi. Zviždanja dok idem ulicom. Vedrine. Spokoja. Sve to više ne postoji, kao ni ova legendarna pank grupa. Pjesma je sa albuma „Cijena Ponosa” iz 1997. godine.

Sjećam se. Obilaženja trafika i pitanja da li je stigao novi broj „Stripoteke” ili „Alana Forda”. Tada nije bilo golih gu.ica kojima je oblijepljena trafika. Imao si brdo ozbiljnih nedjeljnika iz cijelog regiona u ponudi. Slovenačkih, hrvatskih, srpskih. Od „Mladine” do „NIN”-a. Nekada se pristojnost podrazumijevala. I ponovno uvođenje te pristojnosti u javni život ovoga društva je jedan od programskih ciljeva Pokreta „Za sve moje ljude”.

Sjećam se Zimskog bioskopa tokom prvog raspusta u godini. Ozbiljnog i predivnog glasa Dejana Đurovića i beskrajno lijepog „Opstanka”. Sada oči otvaramo uz Marića, Sarapu i slične. Nema obrazovnog programa za našu djecu. Nije potrebno da imaju maštu, da budu kreativna, da budu sanjari. Potrebno je da budu glupa i primitivna. Savremeno društvo traži takvo meso za obradu. Da ga dva puta provuče kroz mašinu i samelje do kraja. Napraviće stranka akademiju. Ubrzani kurs kako da govore, kako da se oblače, kako da budu namazani. U to vrijeme političari su govorili u beskrajnim frazama. Ali nisu bili nevaspitani. Bezobrazni. Bahati. Bar se održavala forma javnih službenika. Najvažniji nisu visili po cio dan na ekranima televizora. Imali su mjeru. Pokret „Za sve moje ljude” tokom svoga rada objašnjava da ti ljudi nisu vlast. Voždovi i dahije. Oni su naši službenici. I ne može da se desi da ne žele da vam odgovore na pitanje. Koliko košta spomenik? Umjetnik neće da kaže? Pa kada ga bude plaćao iz svog džepa ima sva prava ovoga svijeta. Pošto je plaćen iz vašeg i mog džepa – moraju da saopšte. I da objasne. Zašto je to važnije od poljskog ve-cea prigradske škole? Urušene bolnice u Aleksincu? I na koji način određuju kako će da troše naš novac. Kada će da nauče da koriste plural u govoru, a ne ja sam, uradio sam, donio sam?

Interesantno je da smo svi mi dječaci u Ulici Dragiše Mišovića u Kraljevu navijali svim srcem za Hajduk iz Splita. Moje najranije sjećanje dobacuje do Žungula i Šurjaka. Kako je do toga došlo, niko nije mogao da objasni. Mi nismo mrzjeli nikoga. Ni kada su moje drugare pakovali za Vukovar. Zašto da mrzimo? A onda je Služba prebacila jednu debelu žabu sa govornom manom preko Drine. I ona je počela da bljuje žuč i otrov. Kao one šarene amazonske. Ali bila je mnogo otrovnija. Odjednom smo počeli da mrzimo. Da gledamo svakoga dana raskomadana tijela u informativnim emisijama. Radimo DNK analizu svakome ko je podigao glavu. Ko je rekao da je to pogrešno. Da je mržnja pogrešna. Novobeogradski penzioneri su od srca bacali bukete cvijeća sa nadvožnjaka na tenkove. A onda se spokojno povlačili u svoje betonske grobnice na visokim spratovima. A ti dječaci malo kasnije da se vraćaju bez ruku ili nogu. Ili u sanducima. Ako su imali sreće da ih pronađu. Da ih svinje nisu pojele. Debela žaba nije imala nijednu barutnu česticu na sebi kada se sve završilo. Ni njen najbolji punoglavac. Čistih ruku su prezrivo gledali osakaćene veterane koji kampuju nedjeljama u parku. Ni jedno izvinite. Nikada. Uvijek u pravu. Uvijek najbolji. Uvijek pravi Srbi. Mi ostali smo bili i ostali izdajnici. Ja sjećam se, bagro!

Ovo je, definitivno, vrijeme primitivizma. Uvođenje pristojnosti u javni prostor će da bude jedan od najtežih zadataka. Ali ima rješenja. Želite rijaliti? Može, Vaš porez je onda 80 odsto. Emisija ide od 23 do 05. Može? Izvolite. Porez na šund, porez na pornografiju. Zatvaranje na svaku psovku u etru. Na svaki vid agresije. Lustracija za žabu i punoglavca. Dokumentarci svaku noć umjesto „Boljeg života”. Sjeti se, narode, kako si se klao za veknu hljeba i kutlaču mlijeka u centru ovoga grada. Ne sjećaš se? E, pa ja sjećam se… Ma šta mi uradili, ma šta mi govorili... Ma šta mi uradili, ja sjećam se…

nova.rs

---