-Piše: M. Sc. E.E. Dragan Perišić

Ovi politički amateri, vrlo nevaspitani, hoće da ja vratim svoga vranca „majbaha” pa da ga prodaju. Kao da je on glavica kupusa pa na pijacu s njom te ko da više. Davno sam im rekao, ali izgleda da to do njih ne dopire, nije „majbah” na prodaju! Okićen je svilom i kadifom, okovan neprobojnom aurom, samo meni namijenjenom.

Onda se nešto koprcaju oko Sveta (Marovića) što ga Vujki ne izruči Crnoj Gori. Mogu oni, koliko god hoće, slati DHL pisma, urgencije i šta već ne, neće taj film vidjeti – da mog nekada prvog saradnika svetog Sveta pošalje Vujki kao vreću brašna ili kao poslednjeg kriminalca Crnoj Gori. Dok je u Crnoj Gori bio uživao je i sad je prešao u Srbiju da tamo uživa. I tačka! Tu tačku smo stavili ja i Vujki. Dok je mene i mojega carstva od te tačke odustati neću. A njega salećeli novinari pa pitaju kad ćete izručiti Sveta, a on diplomatski, pitajte pravnu službu, a novinar pitali smo i nema odgovora, a on dobićete odgovor i to u pisanoj formi. I dobili su odgovor malo morgen, odnosno malo sjutra!

Tako se to razvlači godinama. Mlađani Marović takođe zbrisao, nikako da bude isporučen Crnoj Gori, došlo do zastare, i on slobodan čovjek. Bavi se uveliko biznisom. Ne znam da li sada upražnjava opasni sport, kako se izrazi njegov otac: vožnja gliserom. Možda na Savskom jezeru, i moguće, da se prisjeti, katkad, onog podvodnog ribolovca, Dragana Trifunovića, koga neko pored gradskih bedema, gdje je zabranjeno glisiranje, usmrti svojim gliserom. I pobježe, glavom bez obzira, a Budvani rekoše da je odbjegli imao široka leđa, veoma široka, najšira u Budvi, i zato ne bi ni priveden, ni ispitan... Za utjehu podigoše spomenik unesrećenom ribolovcu. Za dugo sjećanje. Duže od Crne Gore. Počinilac zločina izgleda da je daleko od pravde. I od Crne Gore.

Pa opet navalila piskarala o Maroviću, pa ih je Vujki skinuo sa grbače odgovorom da je tu riječ o veoma komplikovanim odnosima, i da Srbija potražuje izručenje dvije osobe koje su joj strahovito važne u istragama o organizovanom kriminalu. A naš ministar Sekulović odgovori da su odnosi Srbije i Crne Gore bratski, komplikovani, dinamični i protivrječni i bolji na nivou građana nego na nivou visoke politike. Rekao je da je slučaj Svetozara Marovića negativan primjer saradnje Srbije i Crne Gore i da je to nešto što opterećuje bilateralne odnose. Upitan da li se u Crnoj Gori nalaze osobe koje Srbija traži zbog organizovanog kriminala, kazao je da Crna Gora nije dobila takve informacije od Beograda dok, sa druge strane, postoje određeni crnogorski državljani koje potražuje Srbija ali za njihovo izručenje nijesu ispunjeni uslovi. Eto, vidite što je visoka politika: ministar Sekulović je prepoznat (čuj mene: prepoznat!) po transparentnosti u radu, dinamičnosti, protivrječnosti i bratskoj komplikovanosti. Samo se bojim da mu onaj što je formalno smijenjen sa mjesta pomoćnika a značku i dalje ima opet ne kaže: „đe kuđelja džeferdaru sudi, đe su bolje žene nego ljudi“.

Onaj pravnik, dugogorišnji poslanik u Skupštini Crne Gore, sada advokat, kojemu, moram priznati, malo ko, ili niko, u Crnoj Gori, ne može izaći na crtu, što se pravničkog znanja tiče, reče u nekoj TV emisiji, koju ne gledam (to mi je ispod nivoa!), ali mi čauši dostaviše, da smo ja i Vujki braća od stričeva. Malo bih ga samo podsjetio da i ja imam sjećanje o bratskim odnosima: kad se u Skupštini CG glasalo o poslaničkim penzijama i on je, onako bratski, sa svim poslanicima glasao „za”. Iako je, kao vrsni pravnik, znao da je to neustavno. Potom je Ustavni sud proglasio te penzije neustavnim, ali slavodobitnicima ostavio stečeno pravo. Pa sada sa „debelom“ penzijom i advokaturom može dijeliti lekcije. Ma, nije to licemjerje, nego hoću reći da je za nijansu omašio u kvalifikaciji braće od stričeva. Ne, ja i Vujki smo rođena braća – blizanci!

Zar ne vidite kako se dopunjujemo? On meni nabaci neke svoje saradnike da krenu put Nikšića sa nekom svoticom novca, ja ih uhapsim na graničnom prelazu, dignem buku protivu DF-a, i otprašim ih odakle su i došli. Potom ja uvrstim onu nespretnu bubalicu koja sve vrijeme ponavlja: mi imamo najbolje ljude, najsjajnije... Uvrstim i onu grupicu koji sami sebe nazvaše komitama da se ogrnu zelenim zastavama i u ritmu melodije „Od Topole pa do Ravne Gore“ pjevaju pjesmu o Krstu Zrnovu. I ne bi im strano da udare na starca od 80 godina u njegovom dvorištu. Važno je sijati razdor! Zelenaši, pravaši, krivaši, 1918, 1995, četnici, početnici, bitange, miševi...

Onda sam napujdao one moje koalicione partnere da svakom prilikom kada se pojavi neki od ministara pitaju o Srebrenici. I svaki put da kažu da je to jednonacionalna vlada (na stranu što u njoj ima i Crnogoraca i Srba i Albanac). Tako mlađane amatere što su umislili da su neko izbacim iz takta i zaborave na osnovno za šta nas prozivaju: na kriminal. Da se narod ne prisjeti praznog frižidera i gladnog stomaka. I obavezno onu docentkinju, što je umislila da je profesorica, i nekada govorila da nemam ni mandat više od 38, navijem da sikće i zagluši većinu, koja se, inače, slaže kao rogovi u vreći.

I da se vratim na moga ljubimca vranca. Ne dam vranca i tačka! Optuživali su me... a ja ostajao sve čvrći i jači, a oni sve slabiji i slabiji dok ne potonu u crnu zemlju.

I zato ponavljam, da utuve u glavu ovi nevaspitani amateri: ja sam gospodar Crne Gore i Brda i Morače tvrde, uz to i Drobnjaka, plemena jaka u staroj Hercegovini, za koga me neki lirski nazovi-pjesnik optuži da sam novi Smail-aga, i radiću što hoću, jer tako mi se može, pa da će sav kabinet Vlade i Crna Gora da iskoči iz kože, pa vi od muke crknite i puknite poput onoga Puka što puče sa svojim prijateljem pored svoga automobila!

---