- Autor: Zoran Arbutina

Stranci se teško mogu načuditi onome što čitaju u njemačkim medijima poslednjih mjeseci. Zapanjujuće je s kolikim žarom novinski komentatori kritikuju Njemačku. Očite slabosti u borbi protiv pandemije, posebno troma vakcinacija, opisuju se kao „zakazivanje sistema i države“.

Možda je to manifestacija naginjanja ka ekstremu. Prije samo godinu dana su svi zadovoljno slušali zadivljene komentare iz inostranstva zbog uspjeha u savladavanju prvog talasa pandemije. Sada se hita u drugu krajnost.

No posebno je zanimljivo u čemu se pronalazi uzrok sadašnjim neuspjesima. Vrlo često se u tom kontekstu spominje „rascjepkanost“ državne strukture, to da različite pokrajine donose različite mjere, da je svaki sastanak kancelarke i pokrajinskih premijera svađa do rane zore.

„Ćilim od zakrpa“, tako se opisuje to šarenilo. To je pogrdan izraz za federalnu strukturu njemačke države koja je etablirana nakon Drugog svjetskog rata.

Sredinom osamdesetih je filozof Jirgen Habermas ponudio elegantno rješenje za veliku njemačku nelagodu s tradicijom etničkog patriotizma. On je predložio prihvatanje koncepta „ustavnog patriotizma“. Taj je predlog uglavnom prihvaćen.

Njemački Ustav organizuje državu u skladu s načelima federalizma, i to ne samo na nivou šesnaest pokrajina, već i unutar njih, do lokalnog nivoa.

Jedno od načela poslijeratne Njemačke je da se različiti subjekti uključe u procese donošenja odluka te da se time i odgovornost raspodijeli na mnoga pleća. Za to postoje dobri – istorijski – razlozi. Poslednji put kada je zemlja bila centralistički ustrojena (po načelu „jedan narod – jedna država – jedan vođa“) to se završilo katastrofom – i za Njemačku i za mnoge druge.

Zato danas u Njemačkoj kancelarka ne može da vlada kako joj se prohtije – kao što mnogi zazivaju u doba pandemije. Bivši kancelar Gerhard Šreder, koji je to svojevremeno pokušao, nije slučajno završio u zagrljaju ruskog autokrate Vladimira Putina.

Federalizam i vertikalna podjela vlasti su njemačka verzija američkog načela checks and balances. Ona tjera na traženje kompromisa ili, ako može, konsenzusa.

U kriznim situacijama jasno se pokazuju manjkavosti. Federalizam, u kombinaciji s demokratijom, zna da bude komplikovan, spor i skup. Traženje kompromisa zahtijeva vrijeme i živce. U doba krize to djeluje kao da političari na vlasti ne znaju šta hoće, da oklijevaju. To zbunjuje ljude. Javlja se želja za nekim ko bi lupio šakom o sto.

No, dvije stvari uvijek treba imati na umu. Prvo, nipošto nije sigurno da koncentracija moći znači manju opasnost od pogrešnih odluka. Za to kako neki kapetani svojeručno vode državne brodove u stijene postoje brojni primjeri i u pandemiji. Recimo Francuska, gdje je predsjednik vrlo moćan, u krizi prolazi znatno gore od Njemačke.

Drugo, demokratije i federalizam jesu na kratke staze spori i skupi, ali na duge staze svakako jeftiniji i efikasniji od autokratija i diktatura. Decenijama je Njemačka tako bila uspješnija od drugih. Na tome joj mnogi zavide, a ne samo na dobrim automobilima. Mnogi stranci žele da žive u Njemačkoj ne samo zato što će naći pristojno plaćen posao, već i jer se ovdje osjećaju sigurnim i uživaju slobodu.

dw.com

---