-Piše: Milisav S. Popović
Čim je otvorila vrata, prvo je ujurila zaglušujuća muzika... tek onda njene gole grudi. Ušla je poskakujući, u crnom vešu koji je mudro zaobilazio tetovažu na zadnjici:
– Ako me ne sahrane uz ovu pjesmu, ne dolazim!
U garderoberu nije bilo nikoga, sem cure u odmaknutoj stolici, zagledane u blještavu površinu ogledala.
– Ha! Same smo! – nogom prilupi vrata. Jedino je tropni ritam od muzike ostao da uživa u prizoru.
– Tamo je ludnica! – zabaci gornji dio tijela preko naslona i poče da popravlja kosu – Ako djevojke izdrže još samo desetak minuta, opet nastupam. To bi mi bio... – uze da presabira po dugim noktima –... četvrti solo večeras! Biće parica!
Skloni oči sa svog lica, pa pođe trepuškama u lijevi ugao. Ćošak ogledala uhvati odraz cure sa dna.
– Plačeš li to?
Nije se okrenula. Duge lokne su prekrivale desnu stranu.
Ali, jeste. Plakala je. Tiho.
– Ej... – dok je sklanjala zguljenu zvjezdicu sa bradavice –... Šta ti je?
– Ne mogu više.
– Šta ne možeš?
– Ovo. Ne mogu više.
– Hm... – coknu jezikom pa podiže obrvu –... Vidi, prepelice...
– Una.
– Prepelice – glas joj se u trenu uljuti – Ovdje nam imena ne trebaju. Čuvaj ga za druge prilike. Za bolje ljude – poče da razvrstava šminku po pultu – Znaš li koliko sam puta slično čula? Znaš li koliko njih nije moglo više? Znaš li koliko puta sam i sama „ne mogla više“?
– Ali ja stv...
– Ne možeš više. Čula sam – zajedljivo je pogleda – Pa što ne odeš?
Ćuti.
Ali suze postadoše gušće.
– Aha. Nemaš kud. Sve smo mi pobjegle od nečega... od nekoga... – jagodicom prsta nanese ruž na usne –...I sve smo mi odbile u jednom trenutku da budemo žrtve. No, veliki zli svijet te presretne, pa ti kaže: „Dobro, utekla si. Aj sad malo dođi da te gnječim dok ne prsneš“ – odloži ruž, pa uze da štipka obraze, da porumene – Vidiš, prepelice... Mi smo srećne. Naš vuk nije toliko opak... želi samo da njišemo kukovima. Neće da nas pojede... izgleda da smo imale ljepše meso. Da po njemu drugi bale.
– Kako možeš da živiš ovako?
Grleno se nasmija, sve dok ne osta bez daha:
– O, prepelice slatka... Ovo nije studija karaktera. Ovo je jedna velika saobraćajka. Samo gledam da budem što lakše ozlijeđena. Da što prije napustim mjesto događaja... čim se istraga završi. A svakim danom je taj dan bliži – lupnu na zamandaljeni sefić ispod ogledala – Znaš li šta je svima nama zajedničko? Svim curama koje su bile prije nas, i svim ženama koje će doći kasnije?
– Šta?
– Prekinule smo ciklus prvog prokletstva. Doduše, neke su mu se vratile... neke su sebe prekratile... ali, većina ga je prekinula. Sada biramo svoje. A postoji neka slad što je takvo, drugo prokletstvo samo tvoje... i da si ga sama izabrala.
Osvježivač vazduha prsnu.
– Uh. Narandže – zabaci glavu – Jednog dana... kada sve ovo bude iza mene, i kada budem negdje izborana, prelijepa i zadovoljna šta sam sve postigla, i kada me budu pitali jesu li prvi koraci bili teški, samo ću im reći „nimalo... svuda je na narandže mirisalo“.
– Otkud ti snage?
– Ranije... – pogled joj sjen presvuče –... ranije sam morala da trpim, i budem nečujnija od miša koji po pamuku piša... Od tada mrzim miševe i vatu. To mi daje snagu, prepelice. Moj doživljaj monstruma i čudovišta.
Tek sada se uplakano lice okrenu i pogleda je kao što bi neko gledao majku... ili sestru.
– Srce hoće da mi pukne... svakog dana bih da umrem.
– O, dušo! – skoči od stola i priđe joj hitro – Pa ja za to imam izuzetan trik. Skoro pa lijek.
U rukama je držala dva preparata. Bočice sličnih boja.
– Znaš... druge cure me stalno pitaju zašto ne stavljam ništa na lice... jer samo štipnem obraze, da se jagodice prokrve. Volim takvu crvenu boju, znaš. A onda se opet čude kako ipak trošim toliko šminke – primače joj se toliko blizu da je mogla da osjeti miris ruža sa usana –... Ovo je moja tajna. Uzmi – tutnu joj bočice – I svaki put, prije nastupa... stavi malo pudera i korektora na lijevu stranu... i izađi na scenu, prepelice. Prekrićeš slomljeno srce.
Una stegnu darove i njene prste.
– Vidim da se ne plašiš smrti... ali, malena, ti si od života prestravljena. Ovo je tvoja priča... i ovo je tek jedno od poglavlja.
Poljubi je u kraj oka.
– Poglavlje. Ništa više.
Zvono se oglasi.
– Moram sad da idem! – skoči – Nastupam! Ide moja pjesma!
(Autor je književnik)