-Autor: Janis Varufakis

Suočen sa izazovom pokretanja američke ekonomije u doba pandemije, a poučen posledicama nedovoljnih mjera koje je preduzela administracija predsjednika Obama poslije Velike recesije 2008. godine, predsjednik Bajden je zaključio da je ovog puta bolje da pogriješi tako što će učiniti previše nego da učini premalo. Odlučio se za „veliki“ paket od 1,9 triliona dolara.

Istaknuti komentatori sa centra političkog spektra, kao što su Lari Samers i Olivije Blanšar, upozoravaju da bi ga takva odluka mogla skupo stajati. Oni procjenjuju da će veliki finansijski stimulus izazvati nagli skok inflacije i rast kamatnih stopa, zbog čega bi Bajdenova administracija mogla biti prinuđena da nepopularne mjere štednje počne da uvodi neposredno pred izbore 2022, što bi Demokratsku stranku moglo koštati kontrole nad Kongresom – kao što su neadekvatne mjere za ekonomski oporavak Obamu koštale većine u Kongresu na izborima 2010.
Problem u ovoj debati je to što i pristalice i kritičari Bajdenovog plana polaze od pretpostavke da postoji neki još neutvrđeni iznos u dolarima koji je dovoljan, ali ne i preveliki. Spor se vodi oko toga koji iznos je u pitanju. Istina je da takva zlatna sredina ne postoji: bilo koji predloženi iznos finansijske pomoći će u isto vrijeme biti i preveliki i nedovoljan.

Da bismo shvatili zašto „zlatni standard“ koji garantuje „pravu mjeru“ stimulacije ne postoji, pokušaćemo da odgovorimo kritičarima koji tvrde da će najavljeni potez administracije „pregrijati“ ekonomiju i praktično predati Kongres republikancima. Centralni element njihovog predviđanja je pretpostavka da postoje „zlatna kamatna stopa“ i „pravi“ iznos finansijske stimulacije koji će osigurati takvu kamatnu stopu.

Na osnovu čega se bilo koja kamatna stopa proglašava za onu „pravu“? Kao prvo, takva kamatna stopa mora osigurati ravnotežu između raspoloživih slobodnih sredstava i produktivnog investiranja. S druge strane, ona ne smije proizvoditi nenaplative kredite, masovne stečaje i nove bankarske krize. Problem je u tome što ne postoji jedinstvena kamatna stopa koja može ostvariti oba cilja.

Ali nekada davno je postojala. Pedesetih i ranih 60-ih godina 20. vijeka, dok je još na snazi bio režim uspostavljen u Breton Vudsu, kamatna stopa od oko 4 odsto je prilično uspješno održavala ravnotežu između štednje i investiranja i usput održavala profitabilnost banaka na dovoljno visokom nivou da osigura održivost kreditnog sistema.

U to vrijeme, ukoliko bi investicije predugo ostale ispod nivoa raspoložive štednje i ne bi se oporavile čak ni poslije spuštanja kamatnih stopa, država bi se pobrinula da promišljenim mjerama stimulacije osigura da nivo investicija pristigne nivo raspoložive štednje, nakon čega bi kamatna stopa porasla, a ravnoteža se ponovo uspostavila. Ali avaj, to nije svijet u kom mi živimo.

Kapitalizam više ne funkcioniše na taj način. Razlog je to što je Obamina administracija uz pomoć i podršku Federalnih rezervi održala u životu propale zapadne banke. Kriza 2008. bila je jednako duboka kao i ona 1929.

Kao i onda, niz stečaja, rast nezaposlenosti i pad cijena doveli su do pada tražnje za kreditima. Kamatne stope su pale na nulu, a kapitalizam se našao u situaciji koju je Džon Mejnard Kejns opisao kao „zamku likvidnosti“. Kada jednom dostignu nulu, kamatne stope se ne mogu dalje spuštati, a da ne ugroze ono što je ostalo od bankarskog sektora, osiguravajućih društava, penzijskih fondova i ostalih finansijskih institucija.

Razlika između 1929. i 2008. je u tome što 2008. godine bankama nije bilo dozvoljeno da propadnu. Jedan od načina da se banke održe u životu bio je veliki finansijski stimulus. Direktne injekcije svježeg novca potrošačima i preduzećima – kojim bi ovi otplatili dugove i povećali potrošnju i investicije – mogle su donijeti oporavak realne ekonomije, pa tako, posredno, i Vol strita. Ali to nije bio put koji je odabrala Obamina administracija.

Umjesto toga, propale banke su dobile direktnu finansijsku pomoć koja se mjerila trilionima dolara. Banke su sačuvane, ali ekonomija se nije oslobodila zamke likvidnosti. Novac je iz banaka proslijeđen korporacijama, a pošto se njihovi kupci i klijenti u međuvremenu nisu oporavili, menadžeri su zaključili da je previše rizično sada investirati u otvaranje dobrih radnih mjesta, u izgradnju pogona ili kupovinu mašina. Umjesto toga, novac su usmjerili u finansijski sistem i tako proizveli dosad neviđenu nesrazmjeru između vrijednosti dionica na berzama i stanja realne ekonomije.

Nakon traumatičnog iskustva Vol strita 2008. godine, korporacije su razvile zavisnost od (gotovo) besplatnog novca i rasta vrijednosti dionica, koji se nastavlja uprkos niskim profitnim stopama. Ukupna slobodna finansijska sredstva mnogostruko nadmašuju vrijednost investicija, a plate, kao i potrošnja, ostaju na niskom nivou. Onda je stigla pandemija i nanijela ekonomiji nove teške udarce, kako na strani tražnje, tako i na strani ponude.

Zbivanja u 12 godina koja su prethodila pandemiji mogu nam pomoći da shvatimo zašto velika finansijska pomoć danas ne može donijeti rezultate koji su se možda i mogli ostvariti 2009. Da bi bio uspješan, finansijski stimulus bi nivo investicija morao približiti nivou raspoložive štednje. Ali čim naslute da bi se to moglo dogoditi, finansijska tržišta će podići kamatne stope na nivo koji bi bio održiv jedino ako je odnos štednje i investicija već uravnotežen. Tako bi se korporacije koje su navikle na zanemarljive kamatne stope brzo suočile sa stečajem; kao i njihovi bankari.

To se, bar u teoriji, može spriječiti ako se stimulusom istovremeno uveća dohodak i potrošnja stanovništva, jer bi tako generisani rast prihoda korporacija kompenzovao skok kamatnih stopa. Ali u stvarnom svijetu korporacije neće imati dovoljno vremena da se oslobode zavisnosti od niskih kamatnih stopa, jer će paket pomoći donijeti rast kamatnih stopa mnogo brže nego rast dohotka.

Zamka likvidnosti i 12 godina zavisnosti od jeftinog novca pobrinuće se da svaki predloženi fiskalni stimulus, bez obzira na iznos, bude osuđen na propast u jednom ili oba svoja ključna cilja: to su podsticanje investicija i sprečavanje lančanog propadanja korporacija.

„Veliki“ paket je mogao pomoći 2009, ali danas je potreban zahvat širi i dublji od fiskalnog stimulusa. Koliko god novca da se ubaci u američku ekonomiju, uspjeh će izostati ako se u isto vrijeme ne uveća kupovna moć onih koji je sada gotovo i nemaju: to podrazumijeva pristojnu minimalnu cijenu rada, obavezne kolektivne ugovore i direktne bezuslovne isplate pomoći stanovništvu.

Peščanik.net

---