-Autor: Slobodan Samardžić

Sveti arhijerejski sabor izabrao je novog patrijarha Srpske pravoslavne crkve na propisan i efikasan način. Doskorašnji mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije preuzeo je svoju novu dužnost skopčanu s brojnim teškim zadacima. Ali, kad malo bolje pogledamo, u njegovoj narednoj misiji neće biti nikakvih težih zadataka u poređenju sa najvećim brojem njegovih prethodnika, kojih je bilo četrdeset i pet. Svi oni suočavali su se sa brojnim tekućim pitanjima života pastve i Crkve, ali prije svega s pitanjem njihovog zajedničkog opstanka. Veći dio duge povijesti srpskog naroda i njegove Crkve obilježila je borba za samu egzistenciju, na ivici između tla života i ponora smrti.

U centru ovog istorijskog iskustva stoje kosovsko predanje i zavjet. Ali, u tom centru oni se nalaze samo zato što su i predanje i zavjet ishod jednog realnog iskustva – gubitka države. Narod i Crkva su opstali ne tek stoga što su sačuvali jedno sjećanje i uzdigli ga do nivoa Novog zavjeta, kako je prilikom ustoličenja rekao novi patrijarh, nego i stoga što su vjerovali da će na toj osnovi država vaskrsnuti (kako je pisao Stojan Novaković), a u njenom granicama i Kosovo i Metohija.

Sasvim je razumljivo da je patrijarh Porfirije u propovijedi poslije svečanog ustoličenja istakao duhovnu suštinu pitanja o Kosovu i Metohiji. „Najveća briga moje i naše Crkve i dalje je naše mnogostradalno Kosovo i Metohija, naš duhovni Jerusalim, kako je govorio patrijarh Irinej. Kosovo i Metohija za Srbe nije naprosto mit, jer mit pripada svijetu imaginacije, pa se tu može gubiti i pobjeđivati. Kosovo je naš zavjet koji je vezan za Novi zavjet, čiji je temelj svetost. Otuda je Kosovo za nas nit, pupčana vrpca koja nas povezuje sa suštinom našeg identiteta. Mi smo u Kosovu i Kosovo je u nama...”.

Ovo su velike i lijepe riječi, izgovorene kad i gdje treba. Van tog jedinstvenog duhovnog okrilja, one će morati da se suoče sa stvarnošću. A stvarnost KiM stoji na pomenutoj egzistencijalnoj granici. Da bi ova opasna situacija, koja nije nepoznata našoj istoriji, bila još opasnija, njen bitan sastojak jeste stav domaće vlasti da Srbija mora da validnim međunarodnopravnim aktom preda Kosovo i Metohiju pobunjenim Albancima. U odnosu na našu Crkvu, kojoj je na čelo upravo došao novi patrijarh, to bi značilo legalan upis srpskih pravoslavnih svetinja kao „kosovskih”, po priznatoj državi „Kosovo”, u Uneskovu listu kulturne baštine. Za njihovu zaštitu bili bi zaduženi oni koji su poslije juna 1999. godine srušili, spalili i oštetili preko 150 svetinja, od čega samo u jednom danu i u prisustvu svjetskih mirovnih snaga, 17. marta 2004, njih 34. Ostatak bi štitili oni koji već decenijama vode obrazovnu i kulturnu politiku oduzimanja onog što je u tom pepelu preostalo i pripisivanja tih bisera naše duhovnosti navodnoj albanskoj istoriji „Kosova”. Itd.

Svjesni ove opasnosti, više arhijerejskih sabora jasno je u svojim poslanicama iznijelo svoj stav: „I ovom prilikom ponavljamo čvrst i jedinstven stav cijelog Arhijerejskog sabora naše Crkve, izrečen na ovogodišnjem majskom zasjedanju (2018) da ni pod koju cijenu ne smije da se dovede pod znak pitanja puni suverenitet i integritet Srbije na Kosovu i Metohiji.” (U poslanici poslije majskog zasjedanja 2019. još eksplicitnije u pogledu izmjene državnog statusa pokrajine). Najviše crkveno tijelo tačno je ocijenilo namjeru vlasti da prizna nezavisnost „Kosova” i, svjesno posledica po duhovni život cjelokupnog srpskog naroda, poslalo jasno upozorenje domaćim državnim hazarderima. Neka se niko ne vara da su potonji gestovi tadašnjeg patrijarha Irineja, puni priznanja za „lavovsku borbu” predsjednika države, pa čak i uručeno mu najviše crkveno odličje, umanjili značenje riječi iz poslanica. One, po definiciji, upućuju na saborni karakter stavova izrečenih u njima, i isti takav karakter odluka koje iz njih slijede.

Imajući sve ovo u vidu, velike i lijepe riječi novorukopoloženog patrijarha ne smiju ostati ni u razlici, a najmanje u suprotnosti, prema stavu Crkve u vezi državnog pitanja Kosova i Metohije. Kao što od stava današnjeg vladara Srbije zavisi da li će Srbija de jure priznati „Kosovo”, tako i od stava Crkve zavisi da li će se on usuditi na taj korak. Referendum o promjeni Ustava može da uslijedi tek poslije toga. To je materijalni ekvivalent citiranih riječi patrijarhovih o Kosovu i Metohiji. Kada bi nedajbože izostala ta veza – žila kucavica – između zavjeta i stvarnosti, onda bi se svaka riječ i propovijed pretvorili u ono što patrijarh Porfirije naziva „mit”, koji, kako kaže, pripada svijetu imaginacije. Ispovijedanje kosovskog zavjeta ostao bi prazan duhovni ritual oslobođen bilo kakve i duhovne i svjetovne odgovornosti pred ljudima i istorijom; to bi bilo naše privatno pravo koje ne bi imalo nikakvo objektivno značenje. Čak nam ni ideološki novosrbijanci ne bi na tome zamjerali.

Velike su riječi kad patrijarh kaže: „Mi smo u Kosovu i Kosovo je u nama”. Ali, ako to ne dotiče i one koji su „na Kosovu”, onda ni naša duhovna veza sa Kosovom ne može da se ispuni. Jer, upravo oni Srbi koji su danas „na Kosovu” postavljaju standard naše ljudske empatije prema Kosovu. Dakle, ne samo vjerske ili nacionalne, nego i ljudske empatije. Priznanje „Kosova” bilo bi ozakonjenje srpskog aparthejda na albanskom „Kosovu” i zato bi to bila krajnja apstrakcija kada bismo nosili u sebi Kosovo a ne i stradalnike koji tamo žive. Svi oni su vjernici SPC i građani Srbije.

Razumije se, ovo što je napisano ne upućuje ni na kakvu posledicu patrijarhovih riječi izgovorenih pomenutom prigodom. Već je rečeno da se on prirodno ograničio na čisti duhovni aspekt pitanja o Kosovu i Metohiji i da je to s pravom učinio. Moje strahovanje samo kaže: to je duboka duhovna istina koja kad iziđe napolje sa svih strana biva izložena otrovnim strijelama. Možda Državi nije pisano da ona uzme taj krst i stavi ga na leđa. Ali Crkvi jeste. Ako Crkva postupi po svom unutrašnjem nalogu, ne znači da će i Država. Ali nije nemoguće da se Država, u liku neke druge i drugačije uprave, prihvati svog posla po uzoru na Crkvu.

koreni.rs

---