-Autor: Jens Turnau

Njemačka se nekada smatrala kolijevkom efikasnosti i pouzdanosti. Njemci su, tako se pričalo, možda bili pomalo nefleksibilni i malo manje duhoviti, ali bili su tačni i dobro organizovani. Njihov prosperitet počivao je na hiljadama malih i srednje velikih preduzeća i relativno snažnoj državi.

Fokus je bio na građanstvu i ideji korporativizma, čija je formula grubo rečeno bila: odričemo se klasnih borbi iz ranijih vremena, sukobi se rješavaju mirnim putem. Uprkos jakim sindikatima, štrajkovi su rijetki. Zauzvrat, ljudima se daje što je moguće veći udio u ne beznačajnom bogatstvu.

Da li se varam ili je ta kultura s dolaskom pandemije priča od juče?

Promjena je započela davno prije korone. Godine spora oko izgradnje nove podzemne željezničke stanice u Štutgartu ili gradnja novog berlinskog aerodroma bili su prvi glasnici koji su ukazivali da provjereno balansiranje interesa više ne funkcioniše. I dalje je primjetan napor da se sve društvene grupe uključe u rješavanje problema, ali sve češće se dešava da ima previše „babica“: saveznih, pokrajinskih, okružnih i gradskih, ali i građanskih inicijativa i ekspertskih grupa. Jedino što je preostalo iz starih vremena, bila je predanost da se, kada se Njemci s nečim uhvate u koštac, to uradi na posebno temeljan način.

Dobar primjer za to je novi aerodrom u Berlinu. Uz mnogo pompe obećan je „nikad ranije viđen“ sistem za odvod dima – koji nikada nije profunkcionisao. Pored toga, stalno su se nizali posebni zahtjevi političara. Rezultat: novi aerodrom završen je tek nedavno, godinama kasnije i to po višestruko većoj cijeni od prvobitne.

Bilo je i drugih upozoravajućih signala: Folksvagen-grupa, najveći njemački proizvođač automobila s visokim procentom državnog učešća u kapitalu, varao je svoje kupce kako bi mogao da zadovolji zakonska ograničenja u pogledu dozvoljene emisije štetnih gasova. A pritom je energetski zaokret koji su Njemci željeli da sprovedu, uključujući i napuštanje nuklearne energije, bio primarni cilj. Pa da li neko tu razumije šta se događa?

A sada korona. Niko ne shvata koncepte po kojima se škole na jednom mjestu otvaraju, a na drugom zatvaraju. Kancelarka je očigledno odustala od uvođenja istih pravila za sve u borbi protiv pandemije. Pažljivo je sastavljen spisak prioritetnih grupa za vakcinisanje protiv virusa – što je tipično njemački razrađeno do najsitnijih detalja i pritom teško razumljivo – a onda nam se dogodi da propustimo da naručimo dovoljno vakcina.

Potom u medijima počne negativno da se piše o vakcini koju proizvodi Astra-Zeneka, tako da sada mali broj ljudi želi njom da se vakciniše – iako vakcina dokazano djeluje. Šta reći? Mi više ne vidimo šumu od drveća! Prilično smo uobraženi, mi Njemci!

Mnogo toga u ovoj zbrci može se pripisati tradiciji: obrazovanje je, na primjer, uvijek bilo stvar pokrajina, a dijelom apsurdne razlike u obrazovnoj politici i nivou obrazovanja već dugo su sastavni dio njemačke svakodnevice. Ali to je zanemareno, jer je zemlja u cjelini dobro prošla s ovim oblikom federalizma, čak i na početku pandemije.

A tada, prije godinu dana, stvari su izgledale ovako: i mi Njemci smo u stanju da stavimo pandemiju pod kontrolu! Finansijskom krizom, krizom eura i izbjegličkom krizom upravljali smo bolje od mnogih drugih.

Odavno u nama postoji osjećaj samozadovoljstva koji često vodi do toga da propustimo odlučujući priključak: Njemačkoj je u oblasti digitalizacije – oprezno rečeno – potrebna velika obnova. Gdje još u Evropi 2021. godine postoje lokalni zdravstveni zavodi koji brojeve o inficiranim ljudima i zarazi šalju u glavni grad faksom?

Njemačka pod hitno mora da baci iskren pogled na sebe. To nije pledoaje za „samorastrzanje“ (što je još jedna njemačka specijalnost). I dalje ćemo biti jedna od ekonomski najjačih zemalja na svijetu. Zalažemo se za međunarodnu saradnju u borbi protiv pandemija, zaštitu klime i očuvanje mira.

Ali tu i tamo trebalo bi da preispitamo stanje u kojem se nalazimo. Spasavati državu dok se ne ubijemo štednjom kako bismo ostvarili sveti cilj i došli na „crnu nulu“ nije bila dobra ideja. Velikodušno smo podržali mnoge kompanije tokom pandemije. Skraćeni rad pokazao se kao blagoslov i tokom finansijske krize. Ali zaboravljamo koliko su važni mladi osnivači firmi, samostalni radnici, umjetnici i kulturni radnici – slomljeni birokratijom.

Došlo je vrijeme za raspravu o tome kako bi Njemačka trebalo da se promijeni nakon pandemije. Ili bolje rečeno, kako da Njemačka ostane u dobrom stanju, čak i ako virus ne ode i ako buduće pandemije zakucaju na vrata.

Zato nam je potrebna efikasna i produktivna država sa što manje hijerarhije. Potreban nam je novi pogled na moderne oblike samostalnosti. Federalizam bi trebalo zadržati tamo gdje se pokazao dobrim. Ali trebalo bi se odvažiti i na više centralizacije, ako je to potrebno. A ne bi bilo loše ni da budemo malo manje uobraženi.

dw.com

---